Jedni žude za njom, drugi je se užasavaju. Zašto? Jer ih suočava s ništavilom ili s njima samima

Preludij

Tišina nije samo odsustvo buke. To gotovo da smo zaboravili. Zvučni orijentiri izgubili su na prirodnosti, oslabjeli su, više nisu sveti. Strah, pa čak i jeza koje tišina izaziva osnažili su.

U prošlosti ljudi na Zapadu cijenili su dubinu i okuse tišine. Smatrali su je uvjetom za povlačenje, za osluškivanje sebe, za meditaciju, za molitvu, za sanjarenje, za stvaranje; i prije svega unutarnjim mjestom iz kojeg se rađa riječ. Razlagali su njezine društvene taktike. Slikarstvo je za njih bilo izričaj tišine.

Intima mjestā, sobe i predmeta u njoj, kao i intima kuće bila je protkana tišinom. Od rađanja senzibilne duše u XVIII. stoljeću, nadahnuti kôdom uzvišenog, ljudi su cijenili na tisuće tišina pustinje i znali su osluškivati tišine planine, mora, seoskih predjela....