Kanadska pjesnikinja, od jučer Nobelovka, Anne Carson svoj je drugi dom našla na Islandu. Poziv Švedske akademije kojim su joj javili da je dobitnica najveće književne nagrade zatekao ju je dok je mela pod u njezinoj kuhinji u Reykjaviku i, kako im kazala, "osluškivala vjetar".
"Ovdje jednostavno ne možete ne čuti vjetar", komentirala je nešto kasnije za islandsku televiziju RÚV.
Ta voda i taj zrak Sjevera najčišća su, destilirana, poezija. Carson je Island, među ostalim, privukao krajolikom, ogoljen, minimalistički, bez stabala. Zato se dobrim dijelom i preselila tamo. Amerika je za nju, komentirala je, "pretrpana vegetacijom", a Island impresivno prazan prostor. "Ovdje je jednostavno prazno. Tu je lava, tu je more. Tu su samo linije. Prazan prostor." Taj krajolik je inspirira i umiruje. Jedno je vrijeme intenzivno slikala islandske vulkane.
Dio godine provodi na Islandu, a dio u američkom Michiganu.
Od 2022. ima i islandsko državljanstvo.
Na Island je prvi put došla 2008. godine, koincidiralo je da je to bilo vrijeme kad je tu zemlju zahvatio bankarski kolaps.
Doputovala je sa suprugom i umjetničkim suradnikom Robertom Curriejem, boravili su u obalnom gradiću Stykkishólmuru, na zapadu Islanda surađujući tad s američkom umjetnicom Roni Horn na njezinom poznatom projektu Vatnasafn (Knjižnica vode). Horn je napravila instalaciju koja je i danas na Islandu u kojoj je vodu iz raznih i bitnih otopljenih ledenjaka diljem Islanda pohranila u dvadesetak staklenih stupova.
Voda u tim stupovima lomi svjetlost, reflektira krajolik. Anne Carson je, inspirirana time, na Islandu 2009. napisala pjesmu "Wildly Constant".
Bilo je zanimljivo jučer promatrati kako su Islanđani iskreno slavili, kako kažu, drugog islandskog Nobela, nakon islandskog pisca Halldóra Laxnessa koji je Nobela dobio 1955.
U islandskim kulturnim i književnim krugovima, ali i po cijeloj zemlji, Nobel Anne Carson se slavi kao veliko priznanje tamošnjoj umjetničkoj zajednici u koju su se pjesnikinja i njezin suprug Robert Currie potpuno integrirali, redovito surađuju s lokalnim autorima, podržavaju tamošnju nezavisnu umjetničku scenu.
U izjavi za RÚV Carson je jučer također komentirala kako svatko koga na Islandu sretne za sebe kaže da je pjesnik.
Osim što se kreće u umjetničkim krugovima, pa je okružena i piscima, to sigurna sam ima veze i s tamošnjim krajolikom. Ogoljenom prirodom, dugim zimama, zemljom gdje je ubranih područja malo.
Nigdje nema toliko pisaca po glavi stanovnika koliko ih je na Islandu. Imaju svega 400 000 stanovnika, a svaki deseti objavio je bar jednu knjigu.
U islandskom jeziku postoji uzrečica "að ganga með bók í maganum" ("nositi knjigu u sebi"), vjeruju da svatko u sebi ima priču koju će kad-tad napisati. 2022. u Zagrebu je na Booksinoj Reviji malih književnosti gostovalo čak deset islandskih pisaca.
Prije tri godine, na književnom festivalu u Lillehammeru, najvećem književnom festivalu u nordijskom svijetu, nisam uspjela dobiti intervju s Anne Carson. Nesklona medijima, nikome tad Carson nije dala intervju.
Dan poslije sjela sam u vlak i odvezla se u Oslo. Tamo me, kako smo davno bili utanačili, čekao beskrajno razgovorljiv Jon Fosse.
Iako nije iznenađenje, teško je tad bilo prognozirati da će oboje u samo par godina postati Nobelovci. Zajedničko im je da ih dijelom inspirira ponešto slična priroda Sjevera, voda, vjetar, kiša, magla, mrak. Tamo gdje nije toplo itekako je plodno.
Sjedili smo satima Jon Fosse i ja u Kaffistova kavani, pored kultnog Det Norske Teatret, nakon što smo završili intervju ostali smo još dugo razgovarati, ne znam do kad bi to potrajalo da nisam imala rezerviran termin u jednoj od onih sauna sto plutaju u fjordu.
Vukla me ta hladna voda, nisam mogla ohrvati se toj strasti, propustiti posljednju tadašnju priliku za kupanje, sutradan ujutro imala sam let za Zagreb.
Pozdravila sam se s Fosseom, zahvalna za vrijeme i razmišljanja koja je podijelio, držeći u ruci englesko izdanje "Melankolije" koje mi je donio kao poklon.
Otrčala sam dvije zgrade dalje, preodjenuti se u hotel, potom sjurila do vode i saune. Sve je to u malenom Oslu blizu.
Pamtim, plivala sam u fjordu, padala je već noć, neki turisti su s obale komentirali: "Kako li su lude te Norvežanke!".
Nasmijalo me na trenutak postati Norvežankom.
Zavidim Carrson što je postala Islanđankom, što već dugo sluša tišinu Sjevera. I vjetar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....