DJEČJA AUTORICA OBJAVILA DVIJE KNJIGE ZA ODRASLE 'Čini mi se da su svi ti pisci za mlade u srednjim i starijim godinama. Nema novog naraštaja...'

Sanja Pilić široj je javnosti poznata kao utjecajna dječja spisateljica. Međutim, njezin “rad za odrasle” manje je poznat, ali zato nezanemariv. U manje od godinu dana za Mozaik je objavila dvije zaista briljantne knjige, sličnog tematskog i estetskog okvira. Bavi se pitanjima slobode, ljubavi, pronalaska unutrašnjeg mira, osobne rekonekcije, bivanjem ženom u patrijarhalnom okviru.

Objavila je do sada 30 knjiga za djecu i odrasle i 23 slikovnice. Živi i radi u Zagrebu. Za svoj rad dobila je brojne nagrade i priznanja. Između ostalih to su: druga nagrada Večernjeg lista za kratku priču 1981. godine, treća nagrada Večernjeg lista za kratku priču 2006. Nagrada Grigor Vitez 1990. za knjigu “O mamama sve najbolje”, 2006. za knjigu “Sasvim sam popubertetio”, 2016. za knjigu “Pošalji mi poruku!”. Nagrada Ivana Brlić Mažuranić 1995. za knjigu “Mrvice iz dnevnog boravka” i 2001. za knjigu “Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije”. Nagrada Mato Lovrak 2007. za knjigu “Što mi se to događa?”. Roman “Jesam li se zaljubila?” nositelj je Časne liste IBBY-ja za 2008. Nagrada Kiklop 2010. za roman “Hoću biti posebnaaaaa!” i 2011. za slikovnicu “Maša i gosti”. Godine 2011. primila je i odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Antuna Radića za zasluge u prosvjeti i kulturi, te međunarodno priznanje White Ravens 2011. za knjigu “Hej, želim ti nešto ispričati!”. Po romanima “Sasvim sam popubertetio” i “Mrvice iz dnevnog boravka” napravljene su kazališne predstave u Zagrebu u teatru Žar ptica 2009. i 2012.

Recentno su vam izašle dvije knjige: “Sabrane pjesme” i zapisi s Fejsa – “Sve što sam naučila”. Posebno mi je zanimljivo što te životne lekciju odišu odlučnošću, konkretnošću, a ne kako bi bilo očekivano od jedne pjesnikinje i spisateljice dječje književnosti: zanesenošću, snovitošću? Što vas je nagnalo pisati te statuse? Te prirode?

– U životu sam dosta sanjarila, ali sve što sam postigla sam postigla konkretnim akcijama. U tom smislu sam razvila praktičnost, jer odrasla sam u boemskom, depresivnom i “ništa se ne može promijeniti” okruženju, i htjela sam se izvući iz njega. Išlo je to pomalo i teško, zapravo sam morala biti prilično disciplinirana da očvrsnem urođenu osjetljivost i ranjivost i preokrenem je u svoju korist. Uvijek me je zanimalo što se krije u pozadini nekog događaja, htjela sam naći odgovore kojima bih prvenstveno ja bila zadovoljna, pa se može reći da su i moje pjesme i ovi zapisi neka vrst spoznaja do kojih bih stizala. Inače, gotovo sve pjesme sam, zapravo, napisala na nagovor Danijela Dragojevića, koji je uređivao emisiju “Poezija naglas” na trećem programu Radio Zagreba. Volim kad me netko tjera na pisanje. Nemam potrebu pisati za sebe ili ladicu.

Koji su životni procesi, odluke doveli do ovakve knjige koja me neodoljivo podsjeća na knjigu Oprah Winfrey “What I know for sure?” U jednom razgovoru ste mi spomenuli i da je njezin show utjecao na promjenu vašeg pogleda ne samo na život nego na umjetnost.

– Nisam čula za tu knjigu, morat ću je negdje posuditi. Davno sam gledala njezine showove, ali iz njih sam prilično puno saznavala o ljudima, načinima razmišljanja, utjecaju medija, pogotovo jer onda nije bilo društvenih mreža kao danas. Kasnije, kad je počela hvaliti određene pisce, vidjelo se koliko je njezina riječ utjecajna. U tom smislu bila je vrlo korisna za promicanje raznih umjetnika i mislim da je to radila s mjerom. Danas je umjetnost uglavnom dogovorna kategorija, tržišna, pa se mnogo toga naziva tim imenom. Ali neka. I tako ju je teško definirati.

Koje su vas sablasti u životu najviše inspirirale odnosno ugrožavale? Koja uvjerenja?

– Najveće sablasti bile su da ću ostati u zamci, u kavezu svakidašnjih životnih situacija, pretjerano romantična i, samim time, slaba. Sklona depresiji i neodlučnosti. A to me žuljalo. Smatrala sam da ne zaslužujem tužan život kakve sam vidjela oko sebe. Bojala sam se neimaštine i neslobode, da ću ostati zarobljena u kojekakvim tuđim istinama, spoznajama, mišljenjima, hipnotizirana od drugih. Volim sve iskusiti, pa onda stvarati zaključke. Htjela sam osvojiti prostor slobode za sebe, živjeti u skladu sa svojom prirodom koju sam otkrivala postupno. I sad je otkrivam. Zanima me ono što je većini nevidljivo. Moj unutrašnji život je moj blagoslov. A u vanjskom sam naučila biti praktična.

Kao da je tema svakog statusa ponaosob, svake pjesme: oslobođenje, mir, sreća.

– Istina, na neki način je tema oslobođenje, a ono podrazumijeva mir i sreću. Ima takvih trenutaka kada ih doživiš, čini ti se da sve nepotrebno kompliciramo i da bi puno toga trebalo pojednostaviti. Ali, na kraju krajeva, svatko od nas ima neku svoju priču i pravo da misli da je njegova jedina važna i ispravna i svatko je piše na svoj način. Ja sam svoju oblikovala kroz statuse na Fejsu. Volim sažetost.

Rekao bih da ima natruha feminizma, onog iskustvenog, ne nužno teorijskog. Kako ste se kroz autorski život nosili s književnim nasljeđem svoje bake i majke, Zofke Kveder i Sunčane Škrinjarić?

– Bez problema. To me istinski nije opterećivalo. Mislim da sam od obje ponešto naslijedila u smislu karaktera i, naravno, spisateljskog nerva, ali, jednostavno, pišem drukčije, stvaram u drukčijem vremenu. Više su me zanimale kao osobnosti i što bih trebala naučiti iz njihovih životnih pobjeda ili poraza. Zanimalo me što treba prešutjeti, a što ne, i kako govoriti kroz pisanje, a opet sakriti koješta, odjenuti laganu halju i kad tema nije lagana. Voljela sam čitati Sunčanine knjige, pogotovo za odrasle. “Ulica predaka”, “Kazališna kavana” i neke priče zaista su remek-djela. I vrlo filmično štivo.

Što ste naučili o ljubavi i kulturi? Odnosno o kulturi ljubavi? Imate tri pitanja u jednom.

– Ljubav je rijetka, ono što ja smatram ljubavlju. Ona je nenaporna, dugotrajna, s lakoćom sve prepreke preskoči. Čista je, mudra i iskrena. Uglavnom nas u životu povezuju potrebe, a ne ljubav. Što je sasvim u redu. Mi zadovoljavamo svoje potrebe kroz druge ili oni kroz nas. Pa dok traje, traje. I to se također naziva ljubavlju, a zapravo je neka vrst učenja, kompenzacije, ugode, nadopunjavanja. Zato se počesto i pretvori u svoju suprotnost. Prava je ljubav, po meni, sretna. Pažljiva. Po tom pitanju je i kulturna. Ali ne u onom dosadnom smislu, ha, ha. Jer ljubav ima smisla za humor.

Iako je nepopularno, i možda predvidivo pitanje kao i odgovor, ali ipak: kako vidite stanje knjige? Kako je mladi doživljavaju?

– Kad sam razgovarala sa srednjoškolcima, priznali su mi da, uglavnom, ne čitaju. Osim baš kada se ne mogu izvući iz te obveze. Žive u sasvim drukčijem svijetu i ne zanima ih pisana riječ. Katkad pročitaju koju knjigu koja je u modi, lektiru ako baš moraju i slično. Naravno, uvijek će biti mladih koji će posezati za knjigom, ali, vjerujem, u sve manjem broju. Ne znam kako je u drugim zemljama, mislim da je tamo knjiga u puno povoljnijem položaju. Kod nas je postalo moderno ne čitati i hvaliti se time. Osnovnoškolci uglavnom još uvijek čitaju. Mnogi i s radošću, barem dok ih ne počne “pucati” pubertet.

U kojemu je “stanju” književnost za mlade?

– Mislim da je za sada, još uvijek, u dobrom stanju. Ima dosta pisaca koje mladi vole čitati. Ali čini mi se da su svi ti pisci u srednjim i starijim godinama. Nema novog naraštaja, izgleda da je pisanje za djecu postalo nezanimljivo kao zanimanje. Iako je zapravo vrlo, vrlo ugodno i meni je donijelo mnogo radosti.

Kako vaša slika svijeta surađuje s ovim svijetom? Pokazali ste i u knjizi da “ne pripadate”? Je li to moguće? Zaista?

– Uspijeva mi nekako. Imam svoj krug prijatelja i suradnika, ali ne pripadam nikakvim grupacijama. Jednostavno mi je naporno. I generacijski sam izvan svega. Udala sam se i imala djecu dok su moji vršnjaci studirali i družili se, formirali prijateljstva i veze. Počela sam pisati relativno kasno, a još i za djecu, što se uvijek smatralo nižom vrstom književnosti koju pisci za odrasle, ha, ha, uglavnom preziru. Sada malo manje nego prije, jer su i sami počeli pisati za mlade. Komunikativna sam i odgovorna, ali volim samoću. Samoća me odmara od vanjskih događaja.

Pišete svaki dan? Što se ima reći o spisateljskoj disciplini?

– Ni slučajno. Nemam potrebu. Pišem kad hoću i kad baš moram. Ali sve obavim na vrijeme.

Što vidite kao tabu s kojim se susrećete svaki dan? Kao žena, majka, spisateljica? Koja je granica koja se ne prelazi?

– Uvijek razmišljam kako nadmudriti neprijatelja, a to znači, ne upetljati se u njegovu priču. To je najvažnije. Ne obazirem se previše na tuđa mišljenja i ne upuštam se u rasprave. Znam da je ženama teže u svakom smislu, poslovnom i emotivnom, jer često nemaju potporu bližnjih, drugih žena, medija i slično. Ako nemaju dobre veze, ako nisu dobro udane, ako nemaju političku ili već kakvu drugu zaštitu, vrlo su laka meta. A sad je i takvo vrijeme, bez prevelike solidarnosti, sućuti ili razumijevanja između ljudi. Na riječima ih možda ima, ali u praksi ne. Ipak, nije sve tako loše, s druge strane otvorio se paralelni svemir u kojem susrećete ljude sličnih osobnosti zahvaljujući tim istim medijima koji nas pokušavaju natjerati da ne mislimo o onom što je zaista važno, a to je, u krajnjoj liniji, naš vlastiti život. Mnoge događaje treba promatrati s odmakom i dozom humora. Sada su i vremenske prognoze prepune dramatike, samo da bismo bili nepotrebno uznemireni. Ovo je doba kontinuiranog uznemiravanja i rasprodaje straha. Pokušavam ne nasjesti kaosu koji se neprestano generira.

Što Sanja Pilić čita? S kim sugovori?

– Najviše knjige koje se bave pitanjima svjesnosti, praktične udžbenike, rijetko kad beletristiku. Volim čitati naše pisce. Svidjela mi se knjiga Damira Karakaša “Sjećanje šume”, Marine Vujčić “Susjed”, ritmične su, sugestivne, filmične, atmosferične i autentično napisane. Slojevite. Zabavila me i “Pohvala starosti” Pavla Pavličića. Odlika im je da se lako čitaju, a to cijenim, jer teško je dobro pisati za lako čitanje. Katkad pokušavam čitati strane autore koji pišu za djecu, ali moram priznati da se uglavnom dosađujem. Ima divnih knjiga, sigurno, ali ja za njih više nemam vremena.