DINO PEŠUT 'Besparica često probija spisateljske blokade i paranoje'

Jedan od naših najboljih mladih dramskih pisaca upravo je objavio svoj roman prvijenac 'Poderana koljena'.

Od pisanja drama do romana... Logičan korak?

Izgleda da je. Ja sam preko kazališta počeo pisati pa je logično da sam nastavio pisati, istraživati druge forme, gristi jače. Iskreno, ne znam bih li počeo razmišljati o romanu da mi nije prišao Seid Serdarević i rekao da ako budem imao neku ideju da mu pišem. Tada je bio i natječaj za poticaje Ministarstva kulture. Besparica često probija spisateljske blokade i paranoje. Sada mi se sve to čini logičnim, ali zadnje dvije godine sam se puno pitao što mi je sve to trebalo.

Neki novi roman možda? Što iza?

Svaki puta kada napišem dramu, ili sada roman mi se čini, eto sve sam rekao. Gotov sam. Neko vrijeme će mi se morati akumulirati ideje. Neka se ovo slegne. Želim vidjeti kako će roman zaživjeti, naći svoju publiku, neke ljude usamljene poput mene, čitateljima za koje sam ovo pisao, a da ih ni ne poznam. Ja mislim da ću iduće probati sa esejima, komentarima, želim se isprobati u analitičkim formama koje mogu objavljivati i u novinama. Isto tako, još uvijek tražim načina da preživim od pisanja.

Koja je razlika u pisanju dramskog teksta i romana?

Drama se može brže napisati, direktnije su, na neki način razornije, opasnije. One su mišljenje da jedna grupa govori naglas drugoj grupi ljudi. To je puno političkog djelovanja. Zato valjda pozicije moći žele kontrolu nad kazalištem. A ravnatelji zaziru od suvremenih drama jer su previše direktna kritika vremena i struktura pa je izbjegavaju. Roman je usamljeno pisanje, stvaranje svijeta iz riječi, ogoljivanje. Roman je intimni čin pisanja i intimni čin čitanja. Meni je predivno da će nešto što sam ja napisao ljudi nositi u krevet, na plažu, kad se treba isključiti, kad muž ide na živce.

Autobiografski?

Sumnjam. Autobiografija je ispisivanje događaja i svog života. Moj život nije toliko zanimljiv. Barem meni. Uostalom, moj dar su opservacije i opaske. To je ionako pozicija društva. Pisci su vrlo često oni koji su isključeni iz igre, malo zlostavljani pa ostanu izvana promatrati. Tako da da, prvi mi je roman, dakako da sam pisao o nekom neposrednom životnom iskustvu jer je to logično i u skladu s mojim književnim mogućnostima. Svako je pisanje osobno, no uvijek je zanimljivije nešto vidjeti pa rastegnuti u mašti. Sve je ionako već ispričano, ali nije sve izmaštano. Evo slušam Cardi B. kako pjeva o money bagu (vreći para), moja glava je moja vreća para, tako da moram raditi s njom i što uspijeva zaključiti. Autobiografiju ostavljam daleko glamuroznijim ljudima.

Vidite li ovo kao predstavu? Jednog dana, u nekom kazalištu...

Ja mislim da imam previše drama koje čekaju i da budu pročitane, a kamoli postavljene. Pa bih volio da one imaju prednost za postavljanje. Ali ja sam za radikalnu slobodu umjetnosti. Ako nekoga inspirira jedna rečenica mog romana, može raditi predstavu u svojoj dnevnoj sobi, ako želi.