‘KAD JE NINA ZNALA‘

David Grossman o svom romanu inspiriranom životnom pričom Židovke koja je završila na Golom otoku

David Grossman
 Yannick Coupannec/leemage via AFP
‘I ja dolazim iz traumatiziranog područja koje je godinama trpjelo rat i nasilje. Godinama me privlačila priča o Jugoslaviji‘, rekao je

Korona je učinila da je najveći broj stranih autora koji su ove godine gostovali na Festivalu svjetske književnosti za hrvatske čitatelje govorio snimljen TV kamerama u vlastitoj zemlji. Sinoć je na Trećem programu Hrvatske televizije prikazan razgovor koji je programski direktor festivala Seid Serdarević vodio s Davidom Grossmanom, velikim izraelskih piscem čije se knjige kod nas redovito izdaju. Grossman je dobitnik mnogih važnih književnih nagrada, vrstan pisac i mudar mirovni aktivist,
bio je blizak prijatelj Amosa Oza, razumjeli su se i po političkim stajalištima i po snazi njihovih književnih pera.

Razgovor koji su vodili Grossman i Serdarević u cijelosti se odnosio na novi Grossmanov roman „Kad je Nina znala“, u nas objavljen nedavno (prijevod Andrea Weiss Sadeh), a koji je nastao po životnoj priči čakovečke Židovke Eve Panić Nahir, nekadašnje partizanke koja je gotovo tri godine provela robijajući na Golom otoku, a kasnije se preselila u Izrael i tamo proživjela više od pedeset godina.

Eva Panić svojevremeno se sama javila Grossmanu.

„Sprijateljili smo se prije 23 godine. Nazvala me je, nismo se poznavali. Imala je nekoliko primjedbi u vezi s člankom koji sam napisao. Iz nekih pojedinosti njezina života shvatio sam da sam upoznao jedinstveno ljudsko biće. Svatko je jedinstven, no ona je bila doista posebna. Spoj njezinih karakternih osobina je neobičan, po političkim stajalištima i vrijednostima bila je poput fanatika, ali je kao osoba bila jako blaga, puna empatije i ljubavi. Lik njezine unuke u mojoj knjizi, ne i njezina unuka u stvarnom životu, opisala ju je kao 'crvenkapicu i vuka u istoj koži'. Malo po malo, Eva mi je ispričala svoju životnu priču. Priču kakvu nisam još bio čuo. Pitala me je hoću li pisati o njoj. Rekao sam - 'Draga Vera, nisam dokumentarist, neću vas opisati točno onakvu kakva jeste. Pišem fikciju, moram vas zamisliti, vizualizirati, tek tad ću moći pisati o vama.' Odvratila je da sam umjetnik i da umjetnici upravo tako i rade. Rekao sam da neću izmisliti nešto što nema veze s njom. Da će to biti njezine dodatne osobine koje nije istražila u životu. Kazala je: 'Još bolje'“, govori Grossman pa dodaje: „Kad pišete o osobi koja je stvarna ili ste joj vjerni ili je 'izdajete' tako da joj govorite stvari o njoj koje nije znala ili nije htjela prihvatiti. To, jasno, nije prava izdaja. I ja bih htio doznati nešto o sebi što ne vidim.“

Likovi u romanu govore bitno različiti hebrejski. Vera Novak, useljenica, ni nakon više od 45 godina života u Izraelu nije uspjela savladati gramatiku jezika. Njezina unuka pak govori moderan hebrejski, koristi i puno slenga. Roman nije bilo jednostavan za prijevod.

Autor je, nakon što je napisao „Kad je Nina znala“, u Sisku okupio deset prevoditelja, ljudi koji redovito njegove romane prevode na razne jezike.

„Ostali smo tjedan dana. Pročitao sam im knjigu od početka do kraja. Čitao bih pasus po pasus, poglavlje po poglavlje, pa bih stao, a oni su raspravljali kako riješiti određene poteškoće u prijevodu. Govorili smo hebrejski, jer su to prevoditelji s hebrejskog. Pronašli su odlična rješenja za izazove u tekstu. Mislim da ću tako raditi sa svakom novom knjigom, jer to je način da uvidim nedostatke teksta, to izađe na površinu kad čitate naglas. Imao sam puno koristi od te radionice u Sisku.“

Govoreći o istraživanju ovog dijela svijeta, odlascima u Hrvatsku i u regiju i istraživanjima u svrhu pisanja ovog romana, Grossman kaže: „I ja dolazim iz traumatiziranog područja koje je godinama trpjelo rat i nasilje. Godinama me privlačila priča o Jugoslaviji. Mnogi ljudi iz bivše Jugoslavije su se preselili u Izrael. Htio sam pokušati shvatiti kako je moguće da nasilje može tako iznenada eruptirati s toliko ubojitom snagom, kako može pretvoriti susjede u grozne neprijatelje. Knjiga djelomično govori i o tome u što to nasilje pretvara ljude, kako im uništi život. Ovim se pitanjima bavim u svim svojim knjigama. U gotovo svima postoji lik koji pokušava pronaći sebe nakon što je doživio traumu. Kad počnem pisati o tome, ta okrutnost i brutalnost iznenada izgubi moć koju je prije početka pisanja imala nada mnom. Ako se protiv brutalnosti borim tako da pišem o njoj, više nisam bespomoćan pred njoj. Nisam pasivna žrtva. U Čakovcu i u drugim gradovima u Hrvatskoj i Srbiji razgovarao sam s ljudima o Domovinskom ratu.

Vidio sam šok na njihovom licu kada bi se prisjećali što su preživjeli. Govorili su mi da se to neće ponoviti. No, toliko su to ponavljali da sam pomislio da možda samo pokušavaju potisnuti činjenicu da bi se moglo ponoviti.“

Više je puta pokušavao otići na Goli otok, nije bilo jednostavno. „To je surovo mjesto. Tri sam puta pokušao otići tamo, prvi put je bila takva oluja da me niti jedan ribar nije htio odvesti. Drugi put je vrijeme bilo loše, ali sam se uspio iskrcati i ostati nekoliko sati. Treći put je bila žega, temperatura je bila 42 stupnja, no ostao sam osam sati."

Htio je, priča, osjetiti to mjesto na kojem je u strašnim okolnostima robijala Eva Panić, koja se u romanu zove Vera Novak. „Htio sam vidjeti kako je gurati kamen uzbrdo, što je ona mjesecima u logoru radila po dvanaest sati na dan. Bila je vrlo sićušna žena, a uspjela je. Ja ga nisam ni centimetar pomaknuo, nisu uspjeli pomaknuti ga niti neki mnogo jači muškarci.“ Kako je onda Eva Panić uspijevala činiti ono što ni mnogo jačima ne polazi za rukom? „Rekla je da je mislila na kćer Tijanu, govorila si je da je na vrhu brda lijek za kćer koja je bolesna. Počela je gurati kamen misleći da je gore lijek, kad bi došla na vrh brda tamo bi bila izmaštana ljekarnica, uzela bi lijek, pa je trebala gurati kamen dolje i paziti da je ne zgnječi. Kad bi se spustila na dno brda zamišljala je da kćerki daje lijek. Možemo osjetiti moć njezine priče.“

Grossman dalje govori svoje dojmove s Golog otoka:

„Kad je Eva bila na Golom otoku, tamo u to vrijeme nije bilo vegetacije, ništa nije moglo rasti. Zbog jakih vjetrova na kamenu nema zemlje. Tijekom godina posadili su nešto biljaka i sad izgleda drugačije, ali mjesto ne može biti ružnije. Na otoku vidite kamenje koje su zatočenici morali satima razbijati batovima. Vidio sam kosti ovaca i koza. Sve izgleda zgnječeno i unakaženo. Zapitate se koliko se Eva morala truditi da ne izgubi ljudskost, da se ne slomi, da ne izda prijatelje, da ne prokaže nekoga kao špijuna. Bila je lojalna režimu i svejedno su je optužili i poslali na Goli otok. Nije nikad priznala to što su htjeli čuti.“

Eva i njezin suprug Rade Panić bili su idealisti, ljevičari, ratni junaci koje je Titov sustav izdao. Postoje li i danas ljudi koji tako silno vjeruju u svoje ideale?

„Mislim da smo danas vrlo bezobzirni, zbog općeg dojma da sve manje razumijemo život. Zbog ekstremnih sila na djelu diljem svijeta, imam osjećaj da je sve istinito ili lažno, da ne možemo prepoznati istinu. Danas svijetom vlada Donald Trump koji je stručnjak za laži. Promiče obmane i laži kao niti jedan američki predsjednik prije njega. Pročitao sam da je, otkako je postao predsjednik, slagao 16 000 puta. To znači da laže gotovo svaki put kad zine. U nesigurnim vremenima, kad ne znate kome vjerovati, ljudi reagiraju tako da postaju sve veći vjernici, čak i fanatici. Vjera daje odgovore. Ne znam mogu li ti odgovori utješiti. Ljudi postanu fanatici ili ravnodušni prema stvarnosti. Evino vrijeme je bilo vrijeme velikih ideala koji su tada bili važniji od ljudi. Vjerovali su tim idejama i štovali ih. Nisi se mogli naviknuti na drugi, prizemniji svijet.“

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 20:04