DAN KADA SU CENTARFORI PROMAŠIVALI Dok se ZG80 prisjeća zanosa početka 90-ih, Radumilo progovara o onima koje je taj zanos odveo u rat i smrt

O Marku Radumilu kao piscu na internetu se može doznati da pripada generaciji pisaca koji su se pojavili početkom devedesetih u Plimi, književnom časopisu koji u ono vrijeme bio otvoren za nove književne glasove. Priče Marka Radumila bile su priče domaćih maturanata koji su, svježe napojeni Bukowskim, Carverom i inima, prilično srdačno prigrlili gledanje svijeta iz perspektive loosera. (Možda je i prirodno tako, jer je to bila prva od mnogih nadolazećih generacija koje nisu imale priliku gledati budućnost kako ih čeka širom raskriljenih ruku). No, nakon priča objavljivanih po nekolicini postojećih književnih časopisa, negdje sredinom 90-ih, Radumilo je kao pisac utihnuo.

Stoga mi je bilo veliko iznenađenje kada se ovoga ljeta u izdanju Ibis grafike, nakon dvadeset godina književne šutnje, pojavila njegova prva knjiga, pod naslovom 'Dan kada su centarfori promašivali'.

Većinom, knjiga obuhvaća priče koje su nastajale u vrijeme dok se još pojavljivao po časopisima, i, na koncu, dok je još hodao po ulicama zagrebačkog centra, mjesta gdje je odrastao i živio do odlaska u Pulu 2008. Ima tu poprilično puno droge, alkohola, mladenačkih ljubavi bez perspektive, mnoštvo posveta omiljenim filmašima kao što je Carpenter, pa i poneki začudan izlet u krimić. Poput šalice toplog kakaa uvečer.

Bilo bi to dovoljno legitiman povod da se ukoriči duh jedne generacije čije je mladenačke dane usisao početak apokaliptične promjene društvene paradigme, rasap svijeta. Bez obzira je li ta nakupina priča dovoljno kvalitetna da uđe u posvećene književne kanone, vjerodostojno je svjedočanstvo zatečene onodobne poetike.

Sve bi o toj zbirci priča stalo u ovih nekoliko prijašnjih rečenica, da nije zadnje i najveće njene priče, čija veličina (i kvantitativno i kvalitativno) u značajnoj mjeri nadvisuje sve ostale. Kao u finalu jednog dugačkog, katkad zamornog, naizgled besciljnog, ali često nepredvidljivog nogometnog prvenstva, ta priča predstavlja onu utakmicu u kojoj se konačno isplati sav taj trud.

Kad smo kod utakmica i nogometa, nije zgorega primjetiti prilično veliko zanimanje koje je proizveo navijački film ZG80, podsjetivši na duh kraja 80-ih i početka 90-ih. Bilo je to razdoblje iz kojeg potječe prizor naleta Dinamovog navijača na milicajca nasred Maksimirskog stadiona, prizor koji je urezan u kolektivno sjećanje jednako živo kao i vukovarski vodotoranj. To je bio trenutak, po mnogima, kojim je započeo rat. Dok se film u ponešto razdraganom tonu prisjeća zanosa tog vremena, Radumilo u svojoj finalnoj priči, na književno odrastao način, progovara što se dogodilo onim njegovim najbližim prijateljima koje je taj zanos odveo u rat i smrt. I onima koji su ih u to pogurnuli. Katarzičan delirij ponovnog susreta starih predratnih prijatelja završava otriježnjenjem. I tu započinje opraštanje u onom najvažnijem dijelu - samome sebi.

Kao što je bilo vidljivo iz nekih njegovih ranijih priča, Radumilo je majstor emocija, dira žice tamo gdje zna da boli, ali njegova finalna priča otvara pravu pravcatu Pandorinu kutiju osjećaja. Uglavnom, vrijedi pročitati, pa i očekivati nova književna pojavljivanja ovoga pisca koji je, moguće je, pronašao svoju temu.

Predstavljanje knjige održat će se u srijedu 9. studenog u 18 sati u knjižnici Augusta Cesarca, Šubićeva 40/2, Zagreb