DAMIR KARAKAŠ 'Pokušao sam na 120 stranica opisati tri generacije i dva rata. Znam, zvuči nemoguće'

Jučer je u Parizu na Livre Paris, tamošnjem sajmu knjiga, predstavljeno francusko izdanje “Eskima”, zbirke priča Damira Karakaša, a pisac je u Pariz otputovao i sa na engleski prevedenima i ukoričenima fragmentima njegova novog romana “Proslava”.

Ispalo je tako da je hvaljeni i među čitateljima omiljeni hrvatski autor o novom romanu prije pripovijedao u Francuskoj negoli u Hrvatskoj.

Šećući Parizom, gradom u kojem je živio šest godina, spremajući se za nastup na sajmu, Karakaš je o romanu koji OceanMore objavljuje za desetak dana govorio za Jutarnji list.

“Čini mi se da je to neki opis stanja prostora i vremena u kojima ljudi postaju istovremeno i žrtve i krvnici. Pokušavao sam na 120 stranica opisati tri generacije i dva rata, što se čini nemogućim, ali kako kaže Falkner, književnost i jest pokušaj da se postigne nemoguće.”

Intenzivno je na njemu radio zadnje tri godine, a počeo ga je pisati još prije “Sjećanja šume”. “Radio sam na njemu svaki dan, jer ja ne pišem, ja radim - što će reći puno čitam, puno šetam, puno razgovaram i naravno pišem, sve to predstavlja rad na knjizi.”

Četiri poglavlja

Kratio je puno. “Jedna od najtežih faza u cijelom procesu pisanja i nastajanja knjige je trenutak kad je knjiga gotova i kad je moram pročitati. Napravio sam to prije dan-dva u hotelskoj sobi, ovdje u Parizu, usred noći. To je meni uvijek silno veliki stres, ne daj Bože da ispadne neka kriva riječ, rečenica, da se dogodi da mi se roman više ne sviđa … Neki to što napišu jednom kad završe više ne čitaju, kad misle da su s pisanjem gotovi ostave. Ja se pak uvijek natjeram pročitati. I odahnuo sam tu noć kad sam završio čitanje, sklopio sam i rekao: ‘To je to …’ I sad knjiga ima svoj put. Znam da sam tu dao sve što sam mogao. To je to - završeno!

Čuo sam onaj jedan klik koji meni znači da je to to i da ne može dalje, a da nisam to ‘čuo’, radio bih još pet godina na njemu ili kolikog da trebalo”, kaže autor pa nastavlja: “Radim roman od 200 stranica pa ga skratim za stotinu. Nemilosrdan sam prema sebi u tom kraćenju. Ali, moraš dio žrtvovati da bi išao dalje, da bi ta cjelina dobila na snazi. Najprije moraš to sve napisati, a onda sjesti i bespoštedno kratiti.

Kompozicijski sam slagao tako da ostavim na neki način, uvjetno rečeno, prazne plahte, da čitatelji sami mogu upisivati. Radim tako da puno više kažem negoli što napišem. Roman ima četiri poglavlja i možda će ga netko percipirati kao priče ili kao poemu, možda kao poeziju. Ne zamaram se time. Za mene je to roman, ali - ljudima na volju da ga vide kako oni hoće.”

O sadržaju, razumljivo, neće. Treba sačekati da izađe i da ga se počne čitati. Da zaživi.

“Volim kad u mojim romanima ima i poezije. Andrić je govorio da je poezija u romanu kao sol, kao začin, bilo da je staviš previše ili premalo neće valjati, treba naći pravu mjeru. Romani su horizontalni, tako se jezik strukturira, a poezija ide gore, ona je vertikalna, omogućuje dospjeti nam do najudaljenijih stvari. Dugo sam se bavio da uđem u tamne labirinte svijesti nekih od mojih likova …”

Dio “Proslave” nastao je u samostanu Svetog Frane na Cresu, na otoku gdje se našao prije godinu dana na rezidencijalnom programu u sklopu projekta Rijeka EPK 2020.

Božja harmonika

Tamo je pisao na pisaćoj mašini koju mu je posudila Bojana Vuksanović, kći Mladena Vuksanovića, autora romana “Taksi za Jahorinu” i “Dnevnik s Pala”. Dobio ju je s uvučenim papirom na kojem je bila Vuksanovićeva posljednja priča, nedovršena.

“Puno mi je pomogao taj rad na pisaćoj mašini, jer ona ti dade neku drugačiju percepciju. Kompjutor je brz, tjera da radiš brzo, pisaća mašina daje drugačiji ritam. A i pisati na njoj je neka vrsta fizičkog rada. Volim kad kucam pa kao da se riječi krešu, kao da iskre, volim taj čin kad ide direktno slovo na papir.”

Neke je dijelove romana na pisaćoj mašini prepisivao, neke pisao. “Bilo je tu svega, nedostajalo mi je trake, pa problemi sa zvukovima, ljudi su se odvikli od tih zvukova, pisao sam u samostanu, kafiću… Ponekad bi mi bilo dovoljno da tako na mašini napišem dvije stranice i da pri tome donesem neke bitne odluke. Pomagala mi je ta mašina, samo njezino prisustvo meni je poseban doživljaj. Volim taj zvuk što ga proizvodi. Zamišljam tako Danila Kiša kako piše na mašini pa mi to izgleda kao zvuk neke Božje harmonike…”

Poznat je kao autor koji do u detalje, opsesivno pazi ne samo na sadržaj, već i na izgled svojih knjiga, i prema sebi i prema drugima jednako zahtjevan.

“Eto, bitno mi je, jako pazim kako mi knjiga izgleda. Ne volim knjige koje imaju konzumentski dizajn. Radili smo dosta na dizajnu Lana Cavar i ja. Morali smo nabaviti platno iz Švicarske pa smo ga čekali. Volim raditi s dizajnerima, vidim to onako kako je govorio Picelj da je prvo knjiga da se čita te drugo da je knjiga crno na bijelom.”

Pamtim kako je lanjskog proljeća radeći na “Proslavi” u samostanu Svetog Frane ponešto moguće i fatalistički govorio da će poslije nje napisati još jedan roman i onda možda više - ništa.

Počeo je pisati i taj, drugi roman. “To je vrlo kompliciran roman. U njemu govorim o mom teškom ranjavanju, to je sad borba s demonima, neće mi biti lako… govorim i o fizičkom i emocionalnom ranjavanju.”

Ima i neke simbolike da je prvo mjesto gdje proslavlja i u život otpravlja “Proslavu” Pariz. Grad gdje je u ranim tridesetima pokušavao naći si mjesto pod suncem, tražio inspiraciju, crtao, pisao. “Baš sam sad prolazio tim kvartom, jako dobro poznajem centar Pariza, imali smo tu ekipu, svirali smo, crtali, po kafanama lumpovali, bio sam čak i u zatvoru. Pada mi na pamet kako je, opisujući te naše tadašnje dane, šampion Bugarske u hrvanju rekao: ‘Ne zanimaju nas turisti, ali zanimaju nas njihove pare…’

Pariz se puno promijenio, nema više crtača, tamo gdje smo mi nekad stajali i radili karikature. Nema crtača, ali ima dosta policije. Mislim da je nakon tih terorističkih napada ovdje život postao drugačiji, pričajući s ljudima ovih dana zaključio sam da ih puno seli odavde, odlaze u neka mala mjesta živjeti.”

Izdavač iz Beča

Kako mu sad, kao afirmiranu autoru, dok gleda Pariz i prisjeća se svojeg tamošnjeg života, izgleda vlastiti književni uspjeh: “Čini mi se da stvari u životu dolaze prekasno, o tome što mi se sad događa maštao sam kad sam imao 35 godina. Danas mi to više nije fora, ne zanimaju me ni intervjui ni moja slika u novinama. Htio bih samo pisati i čitati, meni je do mira, samoće, šume, moje djece i moje žene.”

Nedavno je potpisao ugovor s kućom Folio Verlag, poznatim izdavačem iz Beča koji svoja izdanja prodaje na austrijskom, njemačkom i švicarskom tržištu. “Oni su dugo razmišljali, pa su se na koncu odlučili uzeti me i sad se spremaju na njemačkom objaviti sve moje knjige. To znači da ću biti puno vidljiviji, jer kad te objave na nekom od tih velikih jezika, onda i izdavači s manjih tržišta više percipiraju tvoj rad”, zadovoljno zaključuje.