‘Danilo Kiš bio je i ostao jugoslavenski pisac, kako je sebe, uostalom, i nazivao’

Samo jednom u svom je radu upotrijebio riječ “Jugoslavija”. Pisao je, po samoiskazu, na srpskohrvatskom jeziku. Zgodan, markantan. Antikomunist; antinacionalist. Sahranjen je po pravoslavnom obredu, što je sam tražio.

Jedan moj prijatelj pisac smatra da je to lako objašnjivo, jer mu je ta vjera omogućila da preživi Drugi svjetski rat. Krštenje u novosadskoj Uspenskoj crkvi, kad mu je bilo četiri godine. Bilo je njegovo drugo rođenje. Otac mu je, naime, bio Židov koji je prezime Khoen 1902. zamijenio prezimenom Kiš.

Mnogo je pušio, kratko bolovao, a kad je otišao, od raka pluća, književna slika ovih prostora, pa i europskih, izmijenila se: postmodernist, ali zanimljiv; poetičan i kad je pisao prozu, perfektan stilist, koji hrabrost stila sjedinjuje s užasima suvremene Europe; jednako vješt u autobiografskom iskazu kao i fikciji, dječjem sjećanju na Holokaust i “mračnim bajkama” “Enciklopedije mrtvih”. Danilo Kiš.

“Zamislite Kafku koji se suočava s Holokaustom, ili Borgesa koji posjećuje Gulag ne gubeći svoj smisao za humor - to je približan opis Kiševa stila. Nitko nije učinio više da dokaže da se 20-stoljetni eksperiment u fikciji može mjeriti s eksperimentima u totalitarizmu, bez zauzdavanja jednog, i zamagljivanja drugog”, napisao je Mark Thompson u prošle godine objavljenoj detaljnoj Kiševoj biografiji. “Izvod iz knjige rođenih: priča o Danilu Kišu” (Birth Certificate: the Story of Danilo Kiš”.

Slavni obožavatelji

I polemici se morao sviknuti, da opstane, progonjen od pisaca koji su bolje stajali s vlašću. Otišao je iz Beograda i živio u Parizu. Možda mu nije uvijek bilo lako, jer volio je prijatelje, druženja…

Rođen 22. veljače 1935. u Subotici, umro 15. listopada 1989. u Parizu; kad je u domovini već smrdjelo nacionalno pijanstvo, što njegov kozmopolitizam nije podnosio. Svoje divljenje iskazali su mu Susan Sontag, William T. Vollmann, Salman Rushdie, Milan Kundera; “Grobnica za Borisa Davidoviča” izišla mu je kod Penguina, pod uredništvom Philipa Rotha; biografiju je napisala Nadine Gordimer.

Dvadeset i peta godišnjica smrti Danila Kiša obilježit će se ovih dana beogradskim izlaskom njegovih izabranih djela. Tako nam je rekla Mirjana Miočinović kojoj je Kiš ostavio prava na objavljivanje njegovih djela na materinjem jeziku, i koja, kako kaže, “izbegava svaki direktni razgovor o Danilu, pogotovu onaj koji se tiče vrednosnih sudova”: “To ostavljam drugima. Ja svojom dužnošću smatram samo pripremu knjiga. A što se tiče novih izdanja, od 1990. bilo ih je mnogo. Tri izdanja sabranih dela, tri izdanja izabranih, među kojima i Feralovo. Ovo poslednje, Arhipelagovo, zapravo su Izabrana dela, mada se njihov broj od 13 knjiga sasvim približio Sabranim (15 knjiga)”, kaže Miočinović.

Dakle, ovo će imati onaj specifičan višak zbog kojih ponekad djela istog pisca čuvamo u dva izdanja: uredila ih je Mirjana Miočinović, i sama prvorazredna intelektualka, supruga Danila Kiša od 1962. do 1981.

Dar nije prenosiv

“Ako se značaj jednog pisca, od čije nas smrti deli čitavih dvadeset pet godina, meri prisustvom njegovih knjiga na nekadašnjem jugoslovenskom prostoru, onda mogu reći da je Danilo Kiš bio i ostao jugoslovenski pisac, kako je sebe nazivao, do dana današnjeg. Tri izdanja njegovih Sabranih dela u 15 knjiga (Beograd: BIGZ, 1995; Prosveta, 2004-2007; Podgorica: Narodna knjiga, 2010) i tri izdanja Izabranih dela (Split: Feral Tibune,1994-2003; Sarajevo: Međunarodni centar za mir; Podgorica: Nova knjiga; Zagreb: Naklada ZORO, 2008; Beograd: Arhipelag, 2011-2014) - sve su to, reći ćemo, statistički podaci, ali njih ne bi bilo, pogotovo u ovom merkantilizovanom svetu, da nema živog zanimanja za Kišove knjige, da one ne pomažu čitaocu da razume svet, i to ne samo njegov današnji vid no i njegovu ontološku prirodu”, kaže Mirjana Miočinović.

Na pitanje ima li Kiš prema njezinu sudu svoje “nastavljače”, Miočinović odgovara: “Za svoje je čitaoce Danilo Kiš rekao: ‘Malo ih je i slični su meni.’ No, očigledno, nije ih ni tako malo, a mogućna srodnost s njim danas se može smatrati srećnom činjenicom. Među mladim piscima ima njegovih poštovalaca, možda se u nekim od njihovih knjiga može nazreti trag njegovog uticaja. No ne verujem da se može govoriti o ‘nastavljačima’, u značenju podražavalaca. I to iz jednostavnog razloga što se pravi dar, ono jezgro posebnosti koje čini dar, ne može prenositi s jednog na drugog, jer dar samo može da podstiče, da ohrabruje ali se ne može ‘imitirati’”.

Osim već dobro znanih djela (drugi ih sigurno znaju i više od mene; jer ja pak raspolažem izabranim djelima zagrebačkog Globusa i beogradske Prosvete iz 1983. u, navodno, najnemogućijoj opremi u povijesti knjige: kričavo narančaste korice i drečeće zeleni predlist i zalist), bit će tu i posthumno objavljene knjige: “Lauta i ožiljci”, pjesme, drama “Elektra”; tu su zatim tv drame “Mehanički lavovi”, “Papagaj”, “Noć i magla”, “Drveni sanduk Tomas Vulfa” koje smo i dosad mogli čitati u Globus-Prosvjetinom ekspresionističkom ekscesu.

Filmski scenariji

Ali sad od njegova beogradskog izdavača Gojka Božovića (kuća Arhipelag) čitamo i da su bile izvođene na televiziji, a glumili su R. Šerbedžija, K. Jovanović, Z. Radmilović, S. Perović… Doznajemo i da je Kiš napisao dva scenarija za filmove, nikad snimljena: “Marin Držić Vidra” i “Končarevci Factory Story”. Ostaje nam da nagađamo je li politički “pretjerao”.

Obljetničkih događaja će sigurno biti još, no, čitati Kiša važnije je od svega toga. A kako kaže Thompson, biografija nije uvijek sudbina; mnogi imaju kompleksne biografije, zanimljive roditelje, složene etnicitete… I ništa. A ponekad je naslijeđe neodoljivo vezano za postignuće, kao kod Kiša.

Otac mu je bio Židov, majka pravoslavna Crnogorka, pa je 1942. godina u Subotici postala nezgodna za život. Kad je Danilo Kiš kršten u Novom Sadu, preselili su u Mađarsku. Ipak, krajem rata nacisti su mu odveli oca (umro je u Auschwitzu), a Crveni križ transportira njega i majku u Cetinje, majčin zavičaj.

Pariz na kraju

Godine 1962. izišao mu je prvi roman, “Mansarda”, a slijedile su mnogo mračniji “Psalam 44”, “Rani jadi”, “Bašta, pepeo” - dječje viđenje Holokausta i života u sjeni Holokausta. Lik oca koji minuciozno izrađuje vozni red, a zatim na osebujan način napušta kuću odavno je klasični lik ovdašnjih književnosti. “Peščanik” je vrhunac tog ciklusa, inspiriran i Kafkom i Joyceom. Interes za jezik sačuvao je Kiš cijeli život, pa je preveo iznimno zahtjevne Queneauove “Stilske vježbe”.

Bio je lektor za srpskohrvatski jezik u Parizu i Bordeauxu, a kad su njegovi studenti odbili povjerovati teroru Istočnog bloka, to ga je inspiriralo za njegovo najvažnije djelo, “Grobnica za Borisa Davidoviča” (1976.), skandal na sve načine.

Svojim uspjehom i kvalitetom, promjenom stila gotovo do realizma, i optužbama iz Beograda da je plagijator. Sudsku je parnicu protiv tih optužbi dobio, ali nikad više Beograd za njega nije bio isti: vidio je u njemu, i pisao o tome, bastion nacionalizma. U Parizu je završio svoje posljednje djelo čudesne mašte, “Enciklopediju mrtvih”, za koji je naslov uzeo iz Borghesa.

U Parizu je, nakon razvoda od Mirjane Miočinović, živio s francuskom prevoditeljicom i aktivisticom Pascale Delpech, kojoj je povjerio prava za objavljivanje djela na stranim jezicima.