'CATALANOTTIJEVA METODA' Posljednja ljubav inspektora Montalbana ispripovijedana 'na talijanski način'

O Camilleriju sam pisao u ovoj rubrici, ali nisam se od njega oprostio, kako to nameće pristojnost. Bio je pisac koji je žanru krimića dao talijanskost, i dodao mu onu društvenu kritičnost kakva se ne preporuča.

Njegova refleksije na aktualne društvene probleme - gdje je centar, a gdje ljevica, pa na kojem dijelu neba svijetli 5zvijezda - rijetko su bile ovako otvorene kao u “Catalanottijevoj metodi”, njegovu zadnjem prevedenom romanu. U njemu je rastavio glavnog inspektora Montalbana od njegove Livije, pa mu našao novu ljubav u mladoj forenzičarki Antoniji. Stoga, ukoliko treba potražiti nekakvu oporuku pisca Andrea Camillerija (1926 -2019), ista je kao kod drugih vrijednih pisaca: ljubav iznad svega.

Camilleri se u “oproštajnom” romanu, koji je diktirao suradnici Valentini, kao i prethodni, o kome sam pisao (“Zaštitna mreža”; prije “Na drugom kraju konca”), vratio korijenu svoje posvećenosti umjetnosti, teatru. I to toliko dobro da je redateljska metoda ubijenoga Catallanotija, o kojoj se pripovijeda, jedna od boljih uporaba kazališta u krimiću.

Ovdje je značajnije prisutan, nego ranije još jedan “narativni moment”. Naime, svakome je bilo jasno da se Camillerija mora prevoditi uz pomoć jezične dosjetke. Jer, ni ovo Camillerijevo “sicilijansko zatvaranje” nije moglo proteći bez jezičnih idioma i frazema, što autora u čitavom nizu romana s Montalbanom, kao protagonistom, vraćaju otoku njegova rođenja, njegovoj Siciliji.

S obzirom na to da je “Catalanottijeva metoda” Camillerijev deseti roman preveden na hrvatski, prevoditelj Juraj Gracin odavno je iznašao precizan prijevodni slog koji je suprotstavio standardu. I koristio ga je još jednom. Moglo bi se lako ustvrditi da je rijetko koji domaći pisac stvorio takav kontrapunkt standardnog jezika i čakavice kao što je to učinio ovaj prevoditelj.

Takvom zavičajnom ili rodnom “manom” najviše je prožet govor Catarelle, pomoćnika Montalbana. Na primjer: “Šefe, nemate pojma koliko sam puta telefunirao na liniju telefuna vaše kuće. Zvonija je, zvonija niki koncerat od tica”. Na ovo Montalbano odgovara: “U redu, reci mi dalje. Na koga su pucali?” A Catarella replicira: “Pucali su na jenog ositljivog momka.” Itd. U krimiću, doduše postoje rijetka prevodilačka rješenja za koja bih, kao kajkavac trebao pomoć rječnika. Ali, to je moj grijeh. Andrea Camilleri postavio je pitanje hrvatskog standarda i “narječja” očiglednije nego mi sami, “domaći”, zahvaljujući takvom prijevodu.

U novom Camillerijevom romanu upada u oči ozbiljna društvena situacija, propadanje tvornica i dućana: radnici prosvjeduju na ulici, zajednici prijeti bijeda. Je li to slika aktualne Italije ili romaneskno pretjerivanje. Obzirom na obljubljenost Camillerijevog opusa - RAI je nedavno počeo emitirati novu sezonu inspektora Montalbana - bit će da je vjerodostojna. Pisac ustrajno ponavlja, opisujući nekoliko likova, da je dotični ostao bez zaposlenja, ukoliko ne traži posao koji ne može naći.

U središtu radnje je Trinacriarte, “najvažnije društvo amaterskog kazališta provincije”, među čijim se članovima vjerojatno skriva ubojica režisera Catalanottija. Ima tu i školovanih glumaca, kao što je odvjetnik Scime, koji je diplomirao na “rimskoj Akademiji dramskih umjetnosti”, družeći se sa Gassmanom. Nije to upravo Akademija Silvija D’Amica, koju je završio Camilleri, no jako joj sliči. (Poslije nje budući je pisac producirao, među inim TV-seriju o Maigretu.)

Tražeći tko je ubio redatelja amaterskog kazališta i lihvara Catalanottija, pisac Camilleri vratio se voljenom Samuelu Becketu s kojim je započeo svoja kazališna učenja i predavanja. I zato su “Sretni dani” bili dobri u ovom romanu. I zbog surove metode kojom je Catalanotti odabirao glumce.

Kazalištarac Scime objasnio je Montalbanu naslovnu metodu: Carmelo Catalanotti doveo ga je, noću u nenastanjen stan. I ostavio u mraku. “Onda čuh neko vrlo neobično šuštanje.” Pomislio je: miševi koji mu se, prijeteći približavaju. U strahu, kriknuo je. Tada se, niotkuda pojavio redatelj i upalio svjetlo. Protumačio mu je kako su miševi njegove prikrivene “inhibicije”.

Glumci su držali da je Catalanotti bogat i da živi od rente. Inspektor im je rekao: “Meni se čini da je bio i lihvar.” A kada mu je spomenuti Scime, pokazivao fotografije iz svoje mladosti, Montalbano je pao “pod vlast najdublje depresije”. Zašto? “On nije imao baš niti jednu fotografiju iz djetinjstva.”

Drugi pak glumac, opet odvjetnik, Lopez, objasnio je Montalbanu da se Catalanotti zaljubio u jednu predstavu Jerzyja Grotowskoga, i u knjigu “Prema siromašnom kazalištu”. Stvorio je svoju metodu spojivši ideje poljskog redatelja i Fure dels Baus. To je “katalonska teatarska udruga fizičkog teatra ekstremno jake i nasilne akcije”, objasnio je prevoditelj Gracin, u fusnoti. I dodao da je dvaput gostovala u Zagrebu.

U krimiću je Andrea Camilleri uspio odnjegovati, na vlastiti način ikone talijanske umjetnosti, kao što su komedija del arte, marionete (jedan od mrtvaca pokazat će se kao lutka) i “ljubav na talijanski način”. Npr., kada Antonia odlazi iz Palerma prema kopnu, Montalbano je dolazi pozdraviti na željezničkoj stanici. Jedan poljubac promijenio je njen plan i vrlo vjerojatno njihov život. Ali, smrt je prekinula Camillerija u nastavku ove ljubavne priče. Nju nam veliki Sicilijanac ostavlja kao nadu.