Kad je 2010. godine Nobelov odbor dodijelio nagradu za književnost Mariju Vargasu Llosi odluka je dočekana s gotovo jednoglasnim odobravanjem. Potencijalne primjedbe nisu se ticale samog Vargasa Llose, nego opusa jednog drugog pisca.
Odluci se može uputiti samo jedan prigovor, napisao je Tomislav Brlek u Jutarnjem, to što su njome znatno umanjene šanse da nagradu dobije Carlos Fuentes.
Veliki meksički pisac, koji je preminuo u utorak od posljedica srčanog udara, dospio je tako na podužu listu autora koje je prestižno priznanje mimoišlo premda se gotovo desetljećima navodio kao jedan od najizglednijih laureata.
Druge kulture
Rođen 1928. u obitelji diplomata, Fuentes je u Meksiko, koji će postati jedno od središnjih tema njegovih tekstova, došao živjeti 1944. godine kad je napunio 16 godina. Iskustvo odrastanja u drugim kulturama smatrao je povlasticom koja mu je omogućila “prijeko potrebnu distancu”.
Na književnoj sceni javlja se zbirkom priča 1954. godine. Osam godina kasnije izdaje svoj drugi roman “Smrt Artemija Cruza” koji ga je lansirao među vodeće latinoameričke autore i koji uz “Terru Nostru” slovi za njegovo najpoznatije djelo. Redovito se navodio u kontekstu pripadnika užeg vodstva čuvenog booma hispanoameričke književnosti zajedno s Cortázarom, Vargasom Llosom i Garcijom Marquezom.
Poput grčke agore
Tijekom gotovo šest desetljeća karijere napisao je više od 60 djela različitih žanrova. Pisanje je smatrao svojom opsesijom.
“Morate tome pristupiti ozbiljno, morate prakticirati zanat svaki božji dan ili ćete zaboraviti kako se to radi... Život mi se odvija u sljedećem ritmu: spavam, sanjam, ustajem, pišem i onda ispočetka”.
Govoreći, pak, o romanu volio je usporedbu s grčkom agorom, “gdje se svi glasovi čuju, gdje se svi glasovi poštuju. To je ideja Hermanna Brocha, koju je prigrlio Kundera, pa i ja. Mi smo sljedbenici ideje da je roman agora mnogih pogleda, ne samo psiholoških i političkih realnosti, nego i brojnih estetskih, koje bez romana ne bi imale svoj jezik”.
Brojni njegovi naslovi prevedeni su i na hrvatski kod raznih izdavača. Proteklih desetak godina izašle su, primjerice, “Sve sretne obitelji”, “Stari gringo”, “Stablo naranče”, “Inezin instinkt”, “Godine s Laurom Díaz”... Upitan jednom prilikom da izdvoji najdraže djelo, odgovorio je: “Svi su oni moja djeca. Neka su možda razroka, ali volim ih sve”.
Njegovi sunarodnjaci pamtit će ga i kao briljantnog polemičara, žestokog kritičara društvenih anomalija, ali i kao osobu koja je nesebično podržavala mlade autore.
Diplomatska karijera
Baš kao i njegov otac, u jednom se razdoblju bavio diplomatskom karijerom koju je napustio 1977. godine kad je bivši predsjednik Gustavo Díaz Ordaz, kojeg je smatrao odgovornim za masakar stotina studenta 1968., imenovan ambasadarom u Španjolskoj. Nakon prekida diplomatske karijere posvetio se isključivo pisanju i pedagoškom radu. Privatni život obilježile su mu tragedije: smrt dvoje djece o čemu je rijetko javno govorio.
Telegrame sućuti jučer su uputili brojni pisci, ali i pripadnici političkog vrha Meksika. Rijetki su zaboravili spomenuti da je radio do posljednjeg dana.
Zadnji njegov novinski tekst posvećen promjeni vlasti u Francuskoj izašao je na dan kad je objavljena vijest o njegovoj smrti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....