ZNANSTVENA MONOGRAFIJA

BURNA POVIJEST MALE FORTICE NA OBALI NOVIGRADSKOG MORA Nova knjiga daje sliku života dalmatinskog Novigrada kroz stoljeća

Mirila se ubrajaju u jedno od intrigantnijih, ne do kraja sasvim dešifriranih običaja pokapanja pokojnika na Velebitu i na zadarskom području, čija je misterioznost inspirirala i mnoge umjetnike. Pokojniku bi se uzimala mjera pomoću dva kamena, jedan bi se stavio uz glavu, drugi uz noge. Vjerovalo se da je pokojnikova duša dugačka onoliko koliko je dugačko njegovo zemaljsko tijelo. Na tom bi mjestu sagradili minijaturne kamene spomenike, mjesta gdje duša odlazi u mir i nebo, dok bi za groblje ostalo tijelo. Prolaznici su se noću bojali proći pored njih. Trajala su sve do devedesetih godina prošlog stoljeća, to je običaj koji postoji samo u Hrvatskoj. Tragovi mirila pronađeni su i u općini Novigrad pokraj Zadra, ponajviše se pronašlo paljuških mirila - s ove je lokacije do groblja trebalo najviše kilometara na novigradskom području.

Zanimljivi običaji

“Mirila novigradskog područja” Mirjane Trošelj, znanstvenice koja se ovom temom često bavila, jedan je od četrdeset četiri teksta koje je pisalo šezdeset znanstvenika u upravo izdanoj monografiji o Novigradu. Izdavač je Sveučilište u Zadru, suizdavači HAZU, Matica hrvatska i općina Novigrad. Glavni je urednik Slobodan Kaštela. Ovaj doktor znanosti niz je godina bio tajnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kao i ravnatelj Zaklade HAZU, uredio je i tridesetak izdanja u tom mandatu. Međutim, nova monografija za njega ima i osobnu notu. Rođen je upravo u Novigradu, gdje je živio do pete godine života, kada se, poslijeratne 1946. godine, s roditeljima preselio na zagrebačku Trešnjevku. No, ostala je nostalgija najranijeg djetinjstva i ljetovanja u zadarskom kraju. “Nisam ni sam znao, prije ovog istraživanja, da je bilo toliko mirila na ovom području. To je jedan karakterističan, zanimljiv narodni običaj”, kaže.

Novigrad je dalmatinsko mjesto živopisnih uličica koje je ostalo poprilično netaknuto. U knjizi ćete pročitati, među ostalim, kako se Novigrad spominje u povijesnom romanu Augusta Šenoe “Kletva”, kako su ga radi obilnog ulova ribe nazivali “pomorskom Kalifornijom”, da se tu nalazi jedna od najsnažnijih mletačkih utvrda, da je na samom izmaku 19. stoljeća, 1899. godine, tu utemeljena Ribarska zadruga za ulov tuna, prva takve vrste u Dalmaciji...

Na više od šest stotina stranica enciklopedijskog formata, posvećena je općini Novigrad u kojoj živi nešto više od dvije tisuće stanovnika. Je li riječ o svojevrsnoj “case-study”, paradigmi za dalmatinske gradove tog područja, ili naprosto istraživanju zanimljive povijesti jednoga grada, pitam Slobodana Kaštelu. “Pomalo od oboje. Sam Novigrad ima petstotinjak stanovnika, brojka koju vi spominjete je s okolicom. Naša je ideja bila da se pokaže značenje Novigrada kroz hrvatsku povijest. U 16. stoljeću u Novigradu je živjelo više od tisuću stanovnika, s okolicom ih je bilo i tri puta više. Smatram da je vrlo zanimljiv njegov urbanizam, očuvanost povijesne jezgre jer se u staroj gradskoj jezgri, kojom dominiraju kućice s tipičnim mediteranskim crvenim krovovima, nije dopuštala nadogradnja. Ima atmosferu tipičnoga pomorskog gradića, s uličicama toliko uskima da se niti ne vide na fotografijama iz zraka. Urbanisti i konzervatori odigrali su veliku ulogu u njegovu očuvanju”, kaže.

I ranije su bila istraživanja o Novigradu, no velik se dio monografije temelji na znanstvenom skupu iz 2015. godine, većinom su sudjelovali hrvatski znanstvenici, uz gosta iz Amerike. Također, objavljeno je nekoliko istraživanja iz 1995., autora koji su u međuvremenu preminuli. “Ta su istraživanja i danas relevantna”, kaže Kaštela.

Prodan mlečanima

U knjizi su uz stručna istraživanja, pa povijesne zemljopisne karte i tablice npr. s količinom morskog ulova i stoke popisane u mjestu, i mnoge fotografije iz svakodnevice mjesta, npr. ponosan mještanin, s osmijehom razvučenim od uha do uha, pozira 1923. s grozdom trbljana bijelog od pet i pol kilograma, fotografija proizvodnje vinskih bačava, uz koje poziraju djeca i odrasli, procesija dvadesetih, kupači tridesetih (jedan s gitarom u pozadini), veselo društvo u gostioni Franje Tomljenovića nešto kasnije, potom ribari na Zrmanji 1968., pa novija fotografija Anđelke Maroje, jedine novigradske ribarice danas...

Sve to daje knjizi jednu toplinu: “Nije bila želja da to bude zbornik isključivo znanstvenih radova, već ujedno i monografija koja će biti bliska svima koji su zainteresirani, ne dovodeći, naravno, u pitanje njen znanstveni karakter”. Zapravo je to težak balans? “Da, težak je balans. Pomažu i fotografski materijali, ilustracije, pronašli smo i neke stare razglednice. Zadarsko sveučilište raspolaže dronom, pa smo i ga koristili za fotografiranje iz zraka, snimili smo 150 fotografija i film”.

Povijest Novigrada vezana je uz povijest njegove tvrđave, koju mještani zovu i fortica.

Također, Novigrad se poimence spominje u povelji 1409. godine, kada je Ladislav Napuljski prodao Mletačkoj Republici za 100.000 dukata nekoliko gradova na hrvatskoj obali.

Kraljičin baršun

Koliko se u knjizi bave legendama, koliko stvarnim događajima, pitam Slobodana Kaštelu, koji je u svojem uvodu dobar dio teksta posvetio povijesti grada? “Priča o kraljicama iz 14. stoljeća je povijesna činjenica, priča o ornatu je djelomice legenda, stvarno pojašnjenje ornata nalazi se također u knjizi”. Naime, Novigrad je povijesnim događanjima, o kojima je pisao i Šenoa u “Kletvi” (a smrt ga je spriječila u dovršetku ovog djela), kako tumači Kaštela, “ušao ne samo u hrvatsku već i u europsku povijest”. Priča je sljedeća: nakon smrti Ludovika I. Anžuvinca, 1382. velikaši su okrunili njegovu kćer Mariju, kojoj je tada bilo tek dvanaest godina, pa je umjesto nje vladala njezina majka Elizabeta, kći bosanskog bana Stjepana Kotromanića, što je među dijelom stanovnika izazvalo nezadovoljstvo. Nezadovoljnike je predvodila obitelj Horvata koji su zarobili obje kraljice i zatočili ih u tvrđavu, gdje je kraljica Elizabeta ubijena.

To je činjenica. Međutim, što se tiče misnog ornata, priča o njemu dijelom je legenda. Naime, taj se ornat i danas upotrebljava samo tijekom najvećih blagdana, jer se s generacije na generaciju, usmenom predajom, prepričavalo da ga je ukrasila kraljica Elizabeta dok je bila zatočena u novigradskoj tvrđavi, i ukrasila ih draguljima koji su u međuvremenu nestali. No, pokazalo se da priča nema realnog utemeljenja. “U knjizi je tekst Silvije Banić, koja je dokazala da taj mitski plašt zapravo ima sastav tkanine kakav se upotrebljavao u misnom ruhu u 17. i 18. stoljeću”, kaže Kaštela. Autorica u knjizi piše da se “baršun nipošto ne može datirati u drugu polovicu 14. stoljeća, kako želi duboko ukorijenjena lokalna tradicija”. No, i da je riječ o “vrlo vrijednom primjerku baršuna a giardino, jedinstvenom u Hrvatskoj”.

Novigradski garibaldi

Kaštela u knjizi, koju piše s Josom Klapanom, dugogodišnjim načelnikom općine Novigrad, spominje mnoge ličnosti koje su živjele u ovom gradu, od liječnika kirurga iz 17. stoljeća, pjesnika Jurja Barakovića, preko don Ante Oštrića, najdugovječnijeg i najcjenjenijeg novigradskog župnika, do Gojka Pekote, zaslužnog za elektrifikaciju mjesta... Koja ga je od povijesnih ličnosti najviše zaintrigirala iz ovoga grada? “Svi ovi koje spominjete, ali i Josip Paštrović, ugledni intelektualac, odvjetnik i političar te član Dalmatinskog sabora, jedan od utemeljitelja Narodnog lista koji i danas nakon 150 godina izlazi u Zadru. Inače su ga zvali i ‘naš Garibaldi’”. Zašto? “Zbog živog temperamenta, impulzivnosti, snage ličnosti i fizičke sličnosti sa slavnim talijanskim revolucionarom, što se može vidjeti i na fotografiji s kraja 19. stoljeća koja je objavljena u monografiji”.

Uz ličnosti koje su obilježile epohu, spominju se poimence i oni marginalizirani, naročito je važan u tom kontekstu u tekstu koji potpisuje Grozdana Franov-Živković sa Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, koja je među ostalim istraživala i matične knjige krštenih. U tekstu koji se bavi matičnom knjigom u razdoblju od 1877. do 1909. godine, tumači se da su najranjivije skupine u društvu bile udovice, sluškinje i žene koje su i same bile nezakonite. Često su morale predati djecu u nahodište, s jedne strane jer nisu mogle othranjivati djecu, s druge jer iako su bile žrtve, prolazile su osudu svoje sredine. Kako, dalje piše u istraživanju: “Posebno težak život imala je Maria sluškinja Paška Babića, koja je i sama bila nahoče, rodila je troje nezakonite djece, sva su bila predana u zadarsko nahodište”. A župnik je u rubriku primjedbe zapisao: “Paško Babić imao je zakonitu ženu koju je prognao, a uzeo ovu sluškinju i ovo je već treće dijete što je s njom porodio koje bi poslato u Pokrajinsku bolnicu u Arbanasima”.

Naš portofino

Uz sociološka, u knjizi su i arheološka istraživanja, i umjetnine, u ovom kontekstu treba spomenuti predromanički reljef s prikazom konjanika kopljonoše, autor je Majstor zadarskih ambona i nastao je na prijelazu iz 8. u 9 stoljeće. Gotički križ u 14. je stoljeću izradio, pak, zadarski zlatar. Od arheoloških istraživanja, kod crkve Sv. Kate, otkrivena su 84 groba, mnogi nalazi, prstenje s krunom, naušnice i slično. Lako je za zaključiti da ovi nalazi daju naslutiti da bi se moglo pronaći nešto više? “Sigurno, riječ je o području koje je vrlo rano naseljeno, imalo je dobre prirodne resurse, pogodne za zemljoradnju. No, za to je potrebna ozbiljnija financijska konstrukcija, aplicirat će se i na fondove EU”, kaže Slobodan Kaštela.

Važan je resurs u mjestu i ribolov. U knjizi se, uz školjke, spominje i tunolov te podaci o silnim ulovima tune. Npr. 1764. ulovljeno je sedam tisuća komada tune, u ljeto 1876. 15 tisuća kilograma tune, 1990. godine ulov ribe bio je 100 tona, službeno (ribari su tvrdili da je bilo i više). Postoji li u Novigradu, kao i na većini obale, problem krivolova? “Da. Do sedamdesetih je ovdje postojao čuvar mora, koji se borio protiv bacanja mina, čime su se uništavali i velika riba i mlađ. I danas se uništava mlađ, reže se grana na kojoj se sjedi”, kaže Kaštela.

Problem su, dalje, zaustavljanje depopulacije, propala poduzeća... “Pozitivna je stvar da je uložen novac za obnovu infrastrukture, koja je mahom bila urušena devedesetih, što je temelj za krenuti dalje.” A kako dalje? “Sređuju se zemljišne knjige, koje po svojoj prilici nisu ažurirane još od Austro-Ugarske, pokušava se rekonstruirati sve vlasnike i suvlasnike pojedinih parcela, a podsjetimo da se dvadesetih godina prošlog stoljeća iselilo mnogo ljudi u Ameriku i Australiju, zbog filoksere i slabe ekonomske situacije. Planira se poslovna zona, turistička zona Ladina-Leprina te golfsko igralište Ladina, novi pristup turizmu uz uvažavanje prirodnih ljepota. Zaljubljenici u Novigrad, uostalom, uspoređuju ga s talijanskim Portofinom, koji je znamenit među ljubiteljima kvalitetnog turizma”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 16:48