Georgi Gospodinov najprevođeniji je suvremeni bugarski pisac. Njegov debitanski „Prirodni roman“ objavljen je na više od dvadeset jezika, među ostalim i kod nas. Ovo ljeto na hrvatski je prevedena i „Fizika tuge“ (Ksenija Banović, Fraktura), za koju je osvojio tri nagrade za roman godine u Bugarskoj, a bio je i finalu čak sedam europskih i američkih nagrada za najbolju knjigu, među ostalima American PEN Translation Award, talijanske Premio Strega Europeo, Haus der Kulturen der Welt Literaturpreis (Berlin) i dr. Gospodinov piše i poeziju, drame, grafičke romane, kratke priče, libreta za operu. Kratki animirani film „Slijepa Vajša“ napravljen po njegovoj istoimenoj priči, bio je u najužem izboru za nagradu Oscar 2017.
„Fiziku tuge“ je pisao dvanaest godina. Započeo ju je pored berlinskog jezera, završio na književnoj rezidenciji u Splitu. Baš je u Splitu dao printati rukopis. „Razletio se u stotine pravaca. Stranice nisu bile numerirane… Znam reći da je ta fragmentarnost i labirint tog romana zapravo nastala slučajno, zato što tog dana u Splitu više nisam znao posložiti stranice.“, prisetio se u razgovoru za Jutarnji list. Ovih je dana u Zagrebu bio gost Festivala svjetske priče.
Tuga kojom se bavite je transgeneracijska, pričate priču djeda, oca i unuka, kroz njihove priče zrcali se i vrijeme, političke promjene, društvene okolnosti. U toj će tuzi, doduše, mnogi i ne samo u ovom našem dijelu svijeta isčitati i tuge svojih bližnjih i vlastite tuge. Ipak, koje su specifičnosti bugarske tuge?
Naša se tuga razlikuje od tuga nekadašnjih carstava, moćnih država, kolonija… primjerice Portugala ili Otomanskog carstva. Onih koji su imali jako puno, bili moćni i sve to izgubili. To je portugalski saudade i turski hüzün. Bugari tuguju za stvarima koje se nisu niti dogodile. Naša se tuga temelji na osjećaju da smo izvan svijeta, da se ovdje kod nas ništa ne događa i da se gotovo nikad i nije ništa bitno dogodilo, da nikad nećemo ni biti dio svijeta… koji možda i ne postoji, jer mi nismo u tom svijetu.
Druga specifičnost te tuge je šutnja. Imamo bugarsku kulturu šutnje. U našim se obiteljima šuti, mi ne dijelimo naše priče lako, ne pokazujemo naše osjećaje. Naravno, to je povezano i s patrijarhalnim društvom i s komunističkim vremenima kad su ljudi šutjeli da bi se zaštiti. Naša je tuga mješavina svega toga.
Je li se taj osjećaj da ste izolirani od svijeta promijenio, 11 ste godine članica EU?
Da i ne. Sad je lakše ići van, konačno dva milijuna ljudi su napustili zemlju od pada komunizma naovamo. Ali, to je neka druga tuga. Jer, to nisu odlasci jer putujete želeći vidjeti svijeta. To su odlasci jer ste očajni, u potrazi za poslom, jer bježite od krize, neimaštine.
Kažete da Bugari nerado dijele svoje priče. Pišete o ljudima koji „prodaju“ priče, „kupuju“ priče, piscima lovcima na priče. S kakvim biste vi neznancem spontano podijelili vašu priču, neki bitan vam komad vlastite prošlosti ili sadašnjosti?
Vrlo sam stidljiva osoba. To je vjerojatno i razlog zašto sam počeo pisati, da bih mogao svoje priče podijeliti s papirom, a ne s nekom osobom. To je zapravo paradoks pisanja – jer pisac, makar i stidljiv, samim činom pisanja na koncu svoju priču potencijalno dijeli s cijelim svijetom.
Da bih nekome mogao ispričati svoju priču to mora biti osoba za koju osjetim da ima empatiju. Jer, čovjek uvijek prepozna kad se netko tek pretvara da je prisutan i da prati priču, pokušava razumjeti njezine protagoniste. Empatija je minimalni, bazični uvjet za postojanje literature. Ako kao pisac nemate empatije za likove, onda ne možete dobro o njima niti pisati.
Kad osoba pokloni svoju priču – čini li to da ojača ili je razotkrivanjem postala slabija?
Kad ispričate svoju priču postajete, ponovo je ovo paradoks, slabiji, ali i jači. Jer, pričajući se otkrivate ali i dajete šansu onome tko vas sluša da vas razumije. Jako vjerujem u pričanje priča, jer ako mi želite nanijeti kakvo zlo ili ako me želite ignorirati to je puno lakše ako ništa o meni ne znate. No, ispričam li vam priču o mom ocu ili o mojoj kćeri bit će vam teže povrijediti me i potom mirno otići kao da ništa niste učinili. To je moć priče, to je ono kako ljudi ojačaju pričajući svoju priču. Mi dijelimo i pričamo naše priče zbog raznih strahova. Zato djeca prije no što idu spavati vole da im se ispriča neka priča.
I „Fizika tuge“ izrasla je iz jednog straha na koji su se onda slagali raznim drugi strahovi. I tuge.
Taj roman je krenuo iz mojeg sjećanja iz djetinjstva, imao sam osam, devet godina, sjedim u našoj sobi u malom jugoistočnom gradu, Topolovgradu. Sam sam, smračuje se, a bojim se mraka, sjedim uz prozor, u našem suterenskom stanu. Osjećam se napušteno. Roditelji su izvan kuće, promatram ljude koji prolaze pored prozora, na ulici, vidim samo donje polovice njihovih tijela. Mogu samo zamišljati kako zapravo izgledaju, ne vidim lica. I onda sam priču o osjećaju napuštenosti, samoći tog dječaka u 1970-1980 poželio dovesti u vezu s nekim mitološkim biće. To je Minotaur, u ovom slučaju. On je u mojoj interpretaciji također napušteno dijete, staro dvije, tri godine, zaključano u podrumu dvorca, u labirintu kralja Minosa.
U jednoj do vaših priča stoji da općenito pišete iz – straha.
Točno. Počeo sam pisati zbog mog straha. Prvi osjećaj koji sam zapisao je moja noćna mora. Imao sam sedam godina, sanjao sam noćima isti san, imao sam tu noćnu moru koju sam htio ispričati mojoj baki, ali ona je nije htjela slušati, jer mi imamo to praznovjerje da ne smiješ pričati o svojim noćnim morama jer bi se one tako mogle i ostvariti. I onda samo počeo zapisivati tu priču.
Poslije toga sam često imao strah da će stvari lako nestati, olako biti zaboravljene, da ću brzo zaboraviti ono što mi se dogodilo, ono kako sam se osjećao… želim zadržati bitne mi trenutke. To je jedan od razloga zašto su ljudi uopće počeli pisati kroz povijest - iz straha da će stvari, sjećanja nestati, iz straha od vlastita starenja…
I ne samo to. Ja dolazim iz društva, iz zemlje gdje ljudi donedavno gotovo da i nisu putovali, nisu vidjeli neke strane im svjetove. To je naša trauma. Jer, osjećate da ste van svijeta. Taj osjećaj je bio bitan za moje roditelje, za mene.
To je osjećaj klaustrofobije?
Da, to je kao neka vrsta klaustrofobije, a literatura vam daje šansu da izađete, odete van. Strah od smrti je također povezan s pisanjem, pisanjem fikcije. Dok sam bio dijete iz knjižnice bih zaduživao samo knjige pisane u prvom licu, jer tako sam znao da će lik ostati do kraja knjige. Nisam htio da ode, da mu se nešto dogodi. Možda je to razlog što su moje knjige često pisane u prvom licu.
Bugarski komunistički vođa Todor Živkov 1977. polaže vremensku kapsulu u temelje muzeja Plevenska panorama. U njoj stoji da će biti otvorena točno za stotinu godina, kad će svi živjeti u komunizmu. Što biste stavili u vašu vremensku kapsulu?
Ovo je moja vremenska kapsula. (Vršcima prstiju dotakne roman „Fizika tuge“, op. K.D.)
Ali … kad bih u vremensku kapsulu trebao osobno staviti neke stvari, onda bih u tu moju kapsulu stavio neka poslijepodneva. Mislim da je naš pravi život u poslijepodnevima, možda za nekog večerima. Ja sam pisac, nemam radno mjesto ni vrijeme, moj pravi život je oko tri poslijepodne. Jer, u to doba nisam u tom organiziranom socijalnom svijetu. Sjedim sam, u mojoj sobi. Stavio bih u vremensku kapsulu i muhe. Volim muhe. Baš zato što njih nitko ne voli. Što još? Uglavnom bi unutra stavio stvari iz mojeg djetinjstva. Možda neke knjige, možda neke zvukove i neke mirise. Na primjer, miris iz vrta, kad moj djed polijeva domaće rajčice, potom miris užegla asfalta u ljetno poslijepodne… te mirise, sasvim obične mirise iz mojeg djetinjstva.
Autor ste videokolaža „Tvornica šamara“, u kojem ste poredali isječke iz bugarskih filmova iz razdoblja socijalizma, u kojima se redom smjenjuju roditeljski šamari djeci. Kako je bilo odrastati u Bugarskoj 1970-ih i 1980-ih?
Baš iz tog i takvog djetinjstva je na neki način rođena i inicijalna ideja za „Fiziku tuge“, s jedne strane samoća, s druge strane to da te ne vide i ne čuju, nije se u ono doba puno s djecom razgovaralo. Što se tiče „Tvornice šamara“ ona daje naslutiti da su današnji Bugari šamarana djece, ta djeca koja su prošla svoje traume možda i nisi mogla izgraditi drugačije društvo negoli ovo bugarsko jest.
Kad vam se rodila kćer u praskozorje ste na kiosku kupili sve dnevne novine izašle toga dana. I ja sam učinila isto na dan kad su rođena moja djeca, pokupovala lokalne i strane dnevne novine. Od kud ta potreba da ih upišemo u kontekst vremena?
Ja sam pisac, vi novinarka, okrenuti smo svijetu. Rođenje je najbitnija vijest na svijetu. Te sam novine kupio da ih čuvam za nju, ali i da vidim u kakav je to svijet rođena, o čemu se govorilo na dan kad je rođena. Prodavač novina me upitao zašto kupujem sve te novine kad se zapravo ništa bitno nije dogodilo. Dogodila se najbitnija stvar. Rođena mi je kćer.
Prije tjedan dana bio sam na književnom festivalu u danskom Aarhusu. Tamo imaju novu knjižnicu, instalaciju koju zovu gong. Kad se netko rodi, u gradskoj bolnici u Aarhusu pritisnu dugme u bolnici, a gong u knjižnici vrlo lagano, neuznemirujuće, dade znak da je rođen novi čovjek. Mnoge stranice iz „Fizike tuge“, možda najsretnije stranice, su povezane s rađanjem djeteta, s rađanjem. To je moment kad je svijet obnovljen, po prvi put imamo novog čovjeka. S rođenjem naše djece mi smo mogli promatrati prvu kišu, prvi snijeg, prvog psa, prvi mjesec, prvo poslijepodne… to je pametan način za svijet da se resetira, da krene, na neki način, iznova.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....