NOVI KREATIVNI UZLET OSNIVAČA FAK-a

BORIVOJ RADAKOVIĆ U INTERVJUU ZA JUTARNJI 'Mnogi bi se iznenadili svojom seksualnom orijentacijom samo da je društveni presing manji'

 Marko Todorov / CROPIX
Jedan od osnivača Festivala alternativne književnosti otkriva zašto je dugo čekao da objavi svoju posljednju knjigu te zašto mu je teško pisati komedije

Borivoj Radaković ima novi roman. U "Hoćemo li sutra u kino" (VBZ) pripovijeda o profesoru geografije koji nema para za pogledati Bled a kamoli Bali, o kojima podučava učenike; za geografiju, kaže, u ovdašnjem društvu ne haju, jer geografiju - uče u ratovima. Pratimo, moguće, umiranje jednog braka.

Ljubomornom mužu, neplanirano, dogodi se istraživanje vlastite seksualnosti - s muškarcem. U pozadini se zrcali svakidašnjica, poniženi profesori, ljuti roditelji; ratni zločinci odslužili su kaznu, slobodno piju kavu i čitaju novine po kafićima, radosno ih pozdravljaju smjerni građani, oni što "mrze pedere i sve koji nisu naši… a puno je takvih".

Radaković je jedan od osnivača Festivala alternativne književnosti (FAK) koji je početkom 2000-ih na ovdašnjoj sceni mijenjao odnos prema knjizi i pisanju, autor romana "Sjaj epohe", "Virusi" i "Što će biti s nama", izvođeni dramski pisac.

Koliko živimo stvarnost, a koliko živimo u našim glavama? Ponekad ono što živimo u našim glavama učini da u stvarnosti tek - životarimo. Ljubomora vašega glavnog lika možda ima, a možda i nema realnu osnovu. Život začine ili pak zatruju naše interpretacije onoga što smo čuli, vidjeli… Kako biti siguran što je stvarnost, a što mašta? Kako ne iskliznuti iz tračnica?

- Ne znam odgovor niti na jedno od vaših pitanja. Ponekad napišem čitav tekst, roman, da sebi nešto objasnim, a sada nisam objasnio ništa, niti sebi. Inače, ranije nisam pisao o tome što junaci misle jer inače držim da je nemoguće znati što drugi misle. Čak niti likovi. A u romanu 'Hoćemo li sutra u kino?', eto, "uđoh" u svijest svog junaka, pratim što on misli, spoznaje, osvješćuje, odlučuje, namjerava, asocira, percipira. A opet, čitam novine i portale i užasavam se s koliko drskosti površni ljudi nastupaju kad tumače tuđe riječi, umišljaju sebi da znaju što govornik 'zapravo' misli.

Nekako shvaćam - što je osoba primitivnija, što je više ogrezla u nekoj ideologiji, religiji, svjetonazoru, to je drskija u samouvjerenju da zna što drugi misle. Tom drugom često ne daju ni da izrekne ili dorekne - već ga prekidaju jer znaju što će reći. A to njihovo znanje samo je skup fraza i predrasuda. Pisac se pati kako da s time izađe na kraj, građanin sa zastrašujućom lakoćom dokida potencijalnog sugovornika.

"Tko je bila moja mama?", pita se vaš junak kad nakon njezine smrti doznaje detalje iz majčina života koji ga iznenade, na trenutak učine da se osjeća nelagodno. Znamo li ljude s kojima živimo? Poznajete li vi, autore romana - sami sebe?

- Ha! Lijepa je preporuka na Apolonovu hramu u Delfima - 'Upoznaj sebe'! No, meni je ljudskiji i iskreniji, time bliži, Camus koji nam kaže da nikada nećemo upoznati sami sebe. Inače, volio bih se upoznati, vjerojatno je taj neki neznani i nespoznatljivi 'ja' zanimljiv neki svak. A takva možda ni nema i bilo bi banalno da ga ima.

Zapravo, pišući roman 'Hoćemo li sutra u kino?' vidio sam da je nemoguće upoznati bilo koga. Taj netko drugi ili druga toliko su kompleksni, toliko im stvari juri kroz glavu, nekad reagiraju prema obrascu, ponekad iznenađujuće, da je upoznavanje do srži nemoguće. I bolje je tako. Zanimljivije je živjeti.

I ovaj put pišete o vašoj čestoj temi seksu, muško-ženskim, ali i muškim odnosima. Događa se homoseksualni čin između dva heteroseksualna muškarca. Da nije nametnutih nam društvenih normi, mnogi bi seksualni identiteti bili fluidniji, mnogi bi se, moguće, iznenadili vlastitim odabirima?

- Na nekoliko mjesta sam čitao da su biseksualci najsretniji ljudi, barem na seksualnom planu. Možda. Ja sam heteroseksualno čeljade bez homoseksualnih želja i iskustava. Da sam ih imao, bez problema bih ih i deklarirao.

Razumijem, pak, koliko je teško ljudima koji imaju homoseksualne i biseksualne sklonosti, a društvo im s gnušanjem i prijetnjama priječi i pomisao da se realiziraju u jednom od svojih bitnih identiteta. Kako bilo, u mom romanu se odvija spolni čin između dva muškarca, ali tome prethode neke važne stvari.

Jedan od njih je ljubomoran, pretpostavlja da ga žena vara. Na kraju završava u (više nego) zagrljaju s muškarcem za kojeg pretpostavlja da je njezin ljubavnik. A vjerujem, kao što i vi pretpostavljate, da bi se mnogi iznenadili svojom orijentacijom samo da je društveni presing na homoseksualne osobe manji.

Na predstavljanju romana citirali ste Wildea koji je govorio da mrzi spontane pisce. Što je to spontanost u pisanju, ima li toga?

- Spontani pisci nemaju plana, ne vode računa o vremenu, likovima, još manje o formi, jeziku, kompoziciji, o višku materijala. Ispisuju svoje psihograme kao da su nešto vrijedno za književnost. Naravno, drugo je Jack Kerouac koji je svoj stil nazvao 'spontanim', iako je i za njega Truman Capote - to nije pisanje, to je tipkanje...

Objavili ste dosad četiri romana, između prvog i drugog bila je pauza od gotovo 15 godina, a u nekoliko godina imate dva nova. U novije vrijeme nešto manje pišete drame.

- Mnogo sam u međuvremenu bio prevodio, na jednom sam romanu radio nekoliko godina, a nešto sam se valjda i bio ulijenio... U zadnje dvije godine izašla su mi dva romana, radim tekst za kazalište Gavella, a sramotno sam dužan jedan tekst Kerempuhu. Dođu takva razdoblja. Najviše me boli što dugo dugujem tekst Dušku Ljuštini i Kerempuhu. Pišem komediju, a nekako nisam duhovit. Više me opet nosi bijes nego želja da nasmijem publiku. U pisanju komedije bijes i spontanost nisu djelotvorni.

Rukopis je bio gotov prije godinu dana, zašto je objavljen tek - prekjučer?

- Razne su okolnosti dovele do toga, a najbizarnija leži u činjenici da je roman tiskan u Ukrajini. Naime, navodno se više isplati tiskati tamo jer je cijena, sa svim troškovima prijevoza, poprilično niža nego u nas. I tako... Stvar se oduljila, knjiga je putovala, ali je kao konjica stigla u posljednjem trenutku, 3-4 sata prije odavno najavljene promocije.

Ali, da skrenem na ljepši dio, promocija je bila izuzetno dobra, o mojoj su knjizi govorili kolega novinar i književnik Dražen Ilinčić i profesor Tomislav Brlek te urednik Drago Glamuzina, a sjajni Goran Grgić pročitao ulomak iz romana. Unatoč, dakle, nervozi, sve se okončalo na zadovoljstvo nas koji smo bili uključeni. A vidim - i publike.

Pratite li domaću književnu produkciju, kako vam se čini u posljednje vrijeme? Puno je novih imena, pišu neke nove generacije, je li to na bilo koji način usporedivo s vremenom FAK-a?

- Pratim domaću suvremenu književnost, dakako, i bolno konstatiram zabludu u kojoj sam svojevremeno bio. Mislio sam - nek' se piše, kvantiteta će roditi kvalitetu. Ma kakvi! Isto je kao i nekoć: postoje pojedinci koji rade, imaju talent..., a kvantiteta je bezlična masa. Mnogi mlađi književnici žele biti mainstream pisci.

Sve je bilo drukčije u vrijeme kad smo pokretali FAK. Tada je trebalo potaknuti i afirmirati prozu, mi smo surađivali s medijima, uostalom imali smo temu, priču. Poslije su mediji preuzeli stvar u svoje ruke, oni određuju i protežiraju pisce na neko vrijeme, potom ih odbace i plasiraju nove... Književni život više nije u rukama književnika.

Prevodite godinama, imate uvid u scenu. Kako održati kvalitetu prijevoda uz sve manje iznose koji se nude za prijevode?

- Prevodim sve manje jer mi izdavači više ne nude da nešto prevedem za njih. Odjednom, kao, svi znaju engleski... Tja. Nije problem ako netko tko nije studirao ni hrvatski niti engleski prevodi potrošnu književnost jer tu i neće biti veće štete. Ali, puka želja izdavača da imaju naslov, a ne knjigu kao književnu činjenicu, odnosno umjetničko djelo velik je doprinos širenju ionako već beskrajne praznine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 01:33