- Ovo su priče o uzdizanju, nadi i ljubavi, jer je ljubav najčešće duh koji pokreće, a prolazeći bol i patnju hodamo unatrag. U životu prolazimo različite emocionalne vrtloge, dižemo se i padamo, neki s više ožiljaka na duši, drugi s manje.
25 priča
No bolje je imati bolne ožiljke nego proživjeti život netaknut - tako počinje nova knjiga poznatog hrvatskog psihijatra Veljka Đorđevića. Riječ je o knjizi “Ožiljci života” u izdanju V.B.Z.-a, koja je u ponedjeljak navečer predstavljena u Zagrebu.
Uglednom psihijatru nije to prva beletristička knjiga - prije nje je objavio četiri naslova te dvije drame (uz cijeli niz znanstvenih i stručnih medicinskih članaka). Premda se njegovi kolege obično daju u pisanje priručnika za samopomoć ili pak literature kojoj je na neki drugi način u cilju pomoći ljudima, Đorđević kaže kako on piše samo zato što to voli. To ga umiruje i usrećuje, kaže.
U novoj je knjizi napisao 25 priča. Neke je doživio on sam, druge njegovi prijatelji i kolege. U svakoj od njih opisan je neki događaj koji je pojedincu važan, koji mu je na neki način obilježio život. Mogu to biti sitnice, poput odrastanja u prostoru gdje su svi bili bliski i htjeli-ne htjeli sudjelovali u životima jedni drugih, preko djetinje ljubavi prema rastavljenoj susjedi, koju je muž ostavio jer nije mogla roditi dijete, pa sve do susreta i razgovora s velikim Miroslavom Krležom ili tragične priče njegova mladog studenta koji je otišao u Domovinski rat.
- Mislim da smo svi na ovaj ili onaj način traumatizirani u životu. Osjetljivi smo na nepravdu, vodimo dijaloge sami sa sobom, ne rješavamo konfliktne situacije nego ih potiskujemo...
Ne zaboravljamo
Mozak zapravo nikad ništa ne zaboravi, već je sve što smo doživjeli uvijek tu negdje. Važno je to osvijestiti i iznimno je važno rješavati sve traumatične situacije koje su nam se dogodile - smatra Đorđević. Na gotovo 350 stranica ovaj umirovljeni profesor (koji i dalje na Medicinskom fakultetu drži predavanja) ispričao je priče koje su nastajale u raznim razdobljima njegova života.
Neke je napisao prije desetak godina, a druge nekoliko dana prije nego je knjiga objavljena. Kad bi ga ulovila inspiracija, odmah se bacao na pisanje, neovisno o tome gdje se nalazio. Pisanje mu je čarolija u kojoj uživa i priznaje kako, kad počne pisati, to obično ide gotovo pa samo od sebe.
Krleža
- Kad sam bio bolestan, moji prijatelji glumci svratili su do mene i kroz šalu mi savjetovali da nešto napišem prije nego umrem. Pa sam to i napravio. Tako je nastala moja prva knjiga, “Lepoglavski blues”, koju sam objavio 2011. godine. U njoj sam opisao svoja sjećanja i anegdote iz svojeg života - kaže autor, koji je istu stvar učinio i u novoj knjizi.
Cijeli je niz zabavnih situacija koje čitatelji mogu doznati, a među njima je i priča kako su doktori odlučili otići na generalnu probu jednog baleta, a očekivali su kako će im se nakon toga na piću pridružiti balerine, za koje su se mnogi od njih nadali da bi ih mogli šarmirati. Naravno, dogodilo se nešto posve drugo. Tu je i pričica o tome kako je otišao doma k jednoj djevojci koja mu se sviđala, nadajući se da će se nešto dogoditi između njih, a onda je tamo upoznao njenog oca. To mu ne bi bio problem da nije imao rupu na čarapama i mokre noge, te da ga takvog nije pozorno promotrio otac, inače profesor na Medicinskom fakultetu, gdje je i Đorđević studirao.
Posebno je zanimljiva priča “Veliki pisac i ja” u kojem opisuje kako je u bolnici upoznao Miroslava Krležu. Pisac je bio na liječenju, tada već u poznoj dobi, patio je od intenzivnih bolova, ali je unatoč tome nastojao razgovarati s liječnicima i objasniti im kako misli da njihove pretrage zapravo nemaju smisla. Đorđević je bio odabran da obavi lumbalnu punkciju, no Krleža je to odbio. Rekao je kako će on s tom pretragom mnogo izgubiti, a on malo dobiti. Vode zanimljiv razgovor o tome zašto tijelo manje boli kad je um zaokupljen nečim. Veliki pisac nekoliko dana nakon toga umire.
Premda u knjizi ima, dakle, smrti, kao i teških priča iz Domovinskog rata i zapravo dosta tuge, ima i ljubavi. Ona je opći pokretač svega što se događa - ljubav ponajprije prema sebi, kao i prema roditeljima, prijateljima, djevojkama, domovini... Vidimo i kako se mijenja poimanje ljubavi: u djetinjstvu nam je ljubav odraslih nerazumljiva, no kako odrastamo, razumijemo je i stremimo k njoj. “Ljubav ne bira trenutak i mjesto, dođe i onda kad joj se najmanje nadamo i kad je ne očekujemo. Što je, zapravo, ljubav? O ljubavi ne treba govoriti, jer kako čovjek može nekome opisati svoj osjećaj?” piše Đorđević.
- Ovo što sam objavio je književnost i moram reći da ne znam kako će to ocijeniti pravi pisci. Nadam se da će im se svidjeti. Cijeli se život družim s umjetnicima, moj je san bio upisati studij režije na Akademiji dramske umjetnosti, no pod pritiskom roditelja sa m upisao i završio medicinu. Ipak, u meni je i dalje ostao dio te velike ljubavi prema umjetnosti, a ovo je jedan od načina na koji je izražavam - zaključuje Đorđević.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....