‘Bio sam dobar s Tenžerom, Mrkonjićem, s Mani. Sad smo ostali još samo Mrki i ja. Čekamo u redu za odlazak u ništavilo‘

Igor Mandić posebna je osoba. Književni kritičar, polemičar, esejist, kolumnist. O književnim djelima piše svake subote u Magazinu Jutarnjeg lista Zub kritike. Mnogi ga se boje, mnogi ga vole. Duhovit je, iskren, nezadovoljan i zadovoljan. Mrk i zgodan i u 83. godini. Ne izlazi iz stana, teško hoda. Čovjek koji zaista ima svoje mišljenje.

Vi i Slavica stanujete na 12. katu. Nije li to previsoko?

Kad smo tražili novi stan, nudili su nam drugi, osmi ili dvanaesti kat. Izabrali smo dvanaesti jer ima najljepši pogled… Vidimo cijeli grad od Sljemena pa do Save. Fantastičan pogled. Rijetko nestaje struje, liftovi dobro rade. Kad bi nestalo struje, moja draga punica Cvijeta išla bi u dućan pa se s vrećicama u rukama penjala stepenicama na 12. kat, bez roktanja. Ja sam ranije vježbao po tim stepenicama, trčao po dva puta gore-dolje… To je najbolji fizički napor za vježbanje. Trčanje po stepenicama.

Dobro se osjete potresi na tom katu…

Ovo je moderna, dobro napravljena zgrada, specijalno projektirana protiv potresa. Kad je bio zagrebački potres, rano ujutro one nedjelje u ožujku prošle godine, nitko nije stradao u ovoj zgradi. Mi smo posljednja antitektonska gradnja u Zagrebu. Kad je bio potres, donji katovi gotovo ništa nisu osjetili. A mi? Mi smo se ljuljali, onako kao šiblje na vjetru. Slavica i ja bili smo, naravno, doma. Kad se počelo ljuljati, ja sam pisao i povikao: gdje si ti, a Slavica meni gdje si ti? Kako si? Po meni su padale teške enciklopedije u mojoj radnoj sobi. Ubi me prejaka knjiga… Knjige su popadale, ali ništa drugo. Nismo stradali. Ništa…

Osamdeset i dvije su vam godine…

Osamdeset i tri, neki dan sam prešao tu imaginarnu granicu. Ako umrem prije Nove godine, napisat će da sam umro u 82., a ako umrem iza Nove, pisat će 83.

Danas 83 godine nije puno. Živjet ćete... Jaki ste.

Bio sam.... Što će mi starost? Čemu?

Da pišete. Ova subotnja rubrika Zub kritike u Jutarnjem je izvrsna. Sad je, čini se, najplodnije, najjače i najiskrenije doba vašeg rada i života.

Ali, nećemo biti zemlja staraca…

Ako su pametni, korisni su. Znanost govori da će ljudi uskoro živjeti do 120 godina…

A ako nisu pametni? Šta ćemo? Strijeljati sve one koji nisu pametni starci? Produživanje života je idiotizam medicine koja želi dokazati svoju moć. Za to nema nikakvih razloga, ni moralnih ni etičkih.

Izlazite i na ulicu?

Ne. Vani me svi gledaju, svi me vide. Ne mogu istrčati van u trenirci, gledali bi me ko luđaka. Ova kuća ima 64 stana koji se non-stop prodaju i preprodaju, iznajmljuju ili ne iznajmljuju, pretvaraju se u apartmane… Tko tu živi? Preko puta živi Aralica. Punac Tomekovićke, izvrsne bivše urednice Glorije. Nikoga ne znam u kući, možda dva stanara… To se uklapa u onu zagrebačku "ne bi se štel zameriti". Neki mladi stanuju u nižim katovima. Uglavnom su u kući sve neke krepaline ko - ja. Na stepenicama gledamo tko će prvi pasti…Tko će se srozati. Starci se mrze međusobno… Mrze sebe, mrze mladost. Mrze druge starce.

Vi ste pojam, vi ste ikona, zvijezda naše kulture…

To ne stoji. To nije ničim potkrijepljeno…

Ma, kako nije? Vašim radom jest.

Moj rad bi bio ovakav i da ga nitko ne cijeni. Društveno sam neuvažavan, i u socijalizmu i danas. U socijalizmu sam objavio svojih prvih dvadeset knjiga. Nisam dobio niti jednu društvenu nagradu, državnu nagradu. Ne plačem za njima, osim iz financijskih razloga. Drugi oblik uvažavanja nisam doživio. Osim, ponekad, od običnog puka na ulici. Vrijedi mi puno kad mi priđe nepoznata žena i veli: "Gospon, hvala što živite!" Ti kapiši? Taksist tu stoji pa ga pitam: jeste li slobodni? On veli, nisam, ali to ste vi. Pa sam sjeo i poklonio mu moju knjigu "Predsmrtni dnevnik". To mi više znači nego da me akademici pozdravljaju: "Servus, amice".

Ova ulica bi se trebala zvati Ulica Igora i Slavice Mandić.

Pa da po njoj pišaju pasi i migranti. Šta će mi ulice poslije smrti? Trebaju mi za života. Ja moram preživjeti do smrti. Iako opet pitam: čemu?

Na ovoj fotografiji koju vidim u biblioteci je Ada, vaša kći? Lijepa je.

Je, to je Ada kao curica pa kao mlada žena i njena posljednja fotografija prije smrti… Lijepa je naša djevojčica.

Boje vas se autori, pisci knjiga i izdavači o kojima pišete u Zubu kritike u Jutarnjem?

Boje me se… Ja mislim da je to dostignuće u kritici, jer laskavaca i "kum kumu titra jajca" ima puno kod nas. U socijalizmu je književna kritika bila grozna. Malo se to popravilo u medijskoj kulturi, nakon devedesetih. Ali i danas u toj raspršenosti ima mogućnosti rupa za sve pa imamo ulizivačku, prepričavalačku kritiku s jedne strane, a s druge strane akademsku, profesorsku dosadnu kritiku koja samo laže i maže. Gora lakirovka nego u socijalizmu. Pokušaj probijanja kroz jednu i drugu "brešu" košta me dosta modrica po leđima i čvoruga na glavi: što sam podnio, ne znam iz kojeg razloga.

Mislim da vas se boje zato što ste iskreni.

I meni je ponekad krivo što moram biti iskren. Već sam pregrizao govno svoga životnog puta. Sada mogu reći što hoću u toj besprijekornoj kritici. A vidim da redakcija Jutarnjeg ima razumijevanja za takav novobarbarski prodor u akademsku i žurnalističku kritiku. Čitam pomno, detaljno, "close reading". To je, u stvari, "picajzlasto" čitanje kojim se u Srbiji služio jedan Popović, ne znam mu više ime, ima ih tamo milijun Popovića, ali se nakon toga ništa nije razumjelo što je on pisao. Ja sam ustanovio da pomnim čitanjem mogu pronaći tolike zatrpane zavijutke u piščevom radu kojim ga mogu osvijetliti, što autor ne bi nikad očekivao. Od mene se ne može očekivati prepričavanje sadržaja nekog djela. Nego moje mišljenje o djelu. A mišljenje jako smeta…

Oštar ste kritičar, iskren, točan, objektivan… čak okrutan…

Jesam, jesam.

Netko bi vam znao prijetiti zbog toga?

Neee… tekst ne može prijetiti. Tu i tamo iz kokošinjca se čuju neki glasovi za pokretanje peticija za moje smjenjivanje kao kritičara. Nakon nekih mojih tekstova o gospodičnama koje misle da su "pisice", spisateljice, taj se kokošinjac tako uzrujao da su počeli skupljati potpise. Željeli su, valjda, apelirati na redakciju Jutarnjeg lista da se meni zabrani pisanje. Htjele su izmijeniti redakcijsku kulturnu politiku. Ništa nije bilo, odbačena je maskica, otišlo to u prdac.

Nije neobično da se boje vaše kritike, vašeg "zuba"…

Ne znam, ali znate dokle to dođe? Do zahtjeva, koji je promovirao jedan poznati naš "lažitorba", znan kao Peđa…

Koji Peđa?

Peđa je jedan jedini… On je u jednom svome tekstu, kad smo imali polemiku, zavapio da bi mene trebalo - ubiti. To postoji napismeno. U "Policajcima duha". On se tu poveo za primjerom kad je sličnu rolu, kao ja danas, imao veliki francuski povjesničar i kritičar književnosti Albert Thibaudet protiv kojega je također bila hajka da ga se ubije. Vjerojatno se to mislilo simbolički, a ne fizički. Pustimo pokojnika neka počiva u slavi lažnoga moralista. "Nomina sunt odiosa." To mu nije urodilo ni s čime. Ja sam to ismijao. To je također otišlo u prdec. Treba ubiti na neki način? To su tražili čak i pametni ljudi. Pa i A. B. Šimić je to jedanput tražio. Makar se u tom formatu ne kriju tako opasne guje kao što se čini. Nijedan od tih napisa ne pretendira na neku akciju, društvenu ili privatnu, osobnu, protiv autora kritike. To tek pokušava skinuti neku paučinu koja se skuplja na većinu naših knjiga od prvoga dana kad su knjige došle na police.

Autori se bore za svoje djelo, a izdavači za lovu?

Pa, izdavači će objaviti svaku idiotariju, moraju i oni preživjeti… To znam. Većina od njih su ipak entuzijasti koji se ne bave mesarstvom ni postolarstvom, nego baš književnošću. Treba uvažiti njihove pretenzije da budu kreatori društvenog kulturnog života.

Razdoblje otkad pišete Zub kritike najzrelije je vaše doba?

To je, vjerojatno, "labuđi pjev".

Hrabri ste…

Ne vidim ništa dobro ispred sebe. Mogu reći sve loše, što se, inače, mora zatajiti da bi se preživjelo osrednje dobro. Ja sam također imao tih "lakuna" u radu. Neskromno govoreći, ovaj žanr književne kritike traje kod mene već duge godine. Šezdesetih godina prošlog stoljeća počeo sam u Razlogu objavljivati prve ozbiljne književne eseje, koji još nisu bili književna kritika, nego neka vrsta kritičkog akademizma - na studentski način. Tada, 1961. godine, bio sam još na studiju. Te "esejčine" su mi pokazale da ću vrlo brzo zalutati u ćorsokaku te iste prakse koju sam namjeravao srušiti. Imao sam i ja raznih skretanja, htio sam se pokazati kao dosadni gnjavator o Thomasu Mannu, o romanima iz NOB-a. Sve takve gnjavatorske teme bile su mučenje, pisanje nizašto… crnčenje nizašto.

Posebno ste uživali u književnim polemikama…

Da, apsolutno. Polemike su jedne od najproduktivnijih…

Ratnik ste?

Trebao bih biti, ali nisam bio dovoljno naoružan. Imam protivnike koji raspolažu jačim pritiscima. To su društveno-politički pritisci.

Tako je bilo uvijek.

Da. I u jednom i drugom sistemu iliti režimu. I u socijalizmu i danas. Riječ režim odgovara i jednom i drugome.

Zašto ste napisali te dvije "predsmrtne" knjige?

Samo je jedna "Predsmrtni dnevnik". Prva je "Sebi pod kožu". Zatim "U zadnji čas" pa "Oklop od papira", to su svi moji intervjui kojih ima oko pet stotina pa sam napravio izbor. Kroz njih se vidi nekakva moja filozofija, da ne kažem tu užasnu riječ "svjetonazor". Ne znam zašto se Lasić, dragi pokojni, užasavao Kantove riječi Weltanschauung (što znači: pogled na svijet). Za njega je to bila takva kriminalna "kripl-tvorevina" da ju je odbijao ikad izreći. Tu se vide te razlike i u mom načinu mišljenja, ako ga ima. Ova prva knjiga "Sebi pod kožu" je "upalila" jer je bila kritički ispravna prema samom sebi. Prema meni samome. Tu sam izrekao blasfemične stvari o sebi i obitelji, o sebi i ženi. Dakako, o djetetu - ne. O djetetu uvijek s distance, o divljenju i o ljubavi. Općenito, to je knjiga o emocionalnim odnosima u kojoj sam "iskenjao" svega i svačega prostačkim jezikom koji se jako dopao…

Pa, prostački jezik je dopadljiv…

Je, strahovito. To je jedino kako se može razbiti otpor masovnog čitateljstva prema nekom takozvanom umnijem esejističkom tekstu. Mogu ja pisati o smrti na način Kanta ili Aristotela ili Hegela, to su bolja imena od ovog koje imam - pa šta? To bi bila literatura za smeće. A, ako opišem na sočan način svoje vlastite osjećaje, koje imam u takvim životnim srazovima, onda odjednom - postanem čitan. Tako da je taj moj predsmrtni dnevnik postao popularan rođendanski dar - za koga? Za stare ljude. Izdavač i urednici u izdavačkoj kući su krepavali od smijeha kad su opisivali te situacije koje su bili voljni ili primorani darovati ili prodati nekome. Ljudi su ih tražili te knjige, a oni su ih upozoravali: pazite, mogle bi vam poremetiti miran san! Tako je knjiga o smrti postala jako popularna. Kad sam ja to inaugurirao, svi su poblesavili, svi pišu i pričaju o tome. To je razumljivo i potrebno iz milijardu razloga. Možda će uobličiti neki svjetski krik o odnosu života i smrti. Sam čovjek ne može ništa, niti jedan filozof ne može ništa reći na tu veliku temu. Svi su napisali fantastične knjige, a da nijedna nije došla ni do ruba nekog mogućeg tumačenja - ZAŠTO? Jer nitko nije uskrsnuo. Osim jednog, po legendi. To je biblijska legenda, kao što znamo. Samo jedan se vratio iz smrti, a ni on nije puno govorio o tome, nego je otišao sa svojim učenicima jesti janjetinu.

Isus?

Da. Samo jedan je bio s ove i one strane života i smrti. Pa se vratio. Tako je bilo u literarnoj priči. Jer, Biblija je literarna priča. Nije faktografski prikaz događaja.

Dobra priča.

Fantastična. Najbolji scenarij na svijetu, kako je to glasoviti majstor cirkusa Barnum ustvrdio. To je tvrdio i Cecil Blount DeMille, američki filmski redatelj, koji je radio pseudohistorijske biblijske parade u kojima je vješto izmiješao seks i religiju. To je najveća priča koja je ikad ispričana. Takvog scenarija se nitko nije dosjetio.

Tko je, zapravo, napisao tu priču?

Pijani pastiri u pustinji koji su meketali zajedno s kozama i trošili drogu. Ženili se curicama od dvanaest godina. To je za njih bilo normalno u takvom društvu koje je zamalo izumrlo. Ni jedna biblijska knjiga nema autora osim, donekle, Evanđelja.

Evanđelje se kasnije pisalo…

Tristo, četiristo godina kasnije. Niti jedan svjedok uskrsnuća nije napisao ništa.

Kako stoji vaš ego? Volite li sebe?

Ne. Ne. Ne mogu to.

Ne mislite o sebi da ste izvrsni?

Ne, ne, ne, ne, ne. To je jedna od velikih zamki mišljenja: sebi dopustiti da misliš da pišeš dobro ili opasno ili korisno?

Pa, gušt je biti zadovoljan…

Ja volim pisati, ali skoro nijedan svoj tekst kasnije ne pročitam. Kao što znam masu glumaca koji nisu gledali ni jedan svoj film. Jer im se gadi taj njihov odraz. Nismo valjda pure pa da se divimo svome dreku.

Kako spavate?

Loše. Nesanica boli. Ne spavaš zbog neke boli. Sama nesanica boli. Duh bi htio da iščeznem u ništavilu, ali tijelo ne da. To boli. Tijelo i duh su jako razdvojeni. Ne mogu biti skupa niti trebaju biti zajedno. Dok se duh trsi ne bi li se nekako oslobodio zemaljskih okova pa da nestane u ništavilu svemira, tijelo mu to ne da. U posljednje vrijeme me ta jebena nesanica smrvljuje. Možda neki izlaz loše savjesti.

Kakva loša savjest? Bili ste u mladosti zgodan, snažan fakin…

Što više pišem, sve sam manji.

Vidim na biblioteci puno kutija cigara. Skupljate ih?

To su prazne kutije talijanskih cigarilosa. Hoćete li probati?

Ne, hvala.

To je jak talijanski duhan. Volim pušiti cigare, imam i one kubanske.

Uvlačite dim cigara u pluća?

Nikad. To se ne radi. Ja ne znam pušiti cigaretu. Samo pućkam cigare. U životu nisam pušio ni jednu cigaretu. Time mučim svoje liječnike. Moja draga punica Cvijeta, Slavičina mama, došla doktoru pa je on pita: pijete li? Ona veli da, dvije-tri litre dnevno. On pita: čega? Punica veli: vode. Tako i ja kad mene pitaju: pušite li? Ja kažem: ne i da. Koliko? - pita on. Velim, kako kada. Kad imam bolju sortu, onda jednu do dvije dnevno. Kad pijem kavu, onda i do dvadeset komada. Čega? Cigarica. Doktor kaže: nije ispitano da li cigara škodi… Tako da u mojem zdravstvenom dosjeu piše - nepušač.

Crijeva vam rade normalno? Kakanje uredno?

Ispovijest? Ne smeta… Nemam ja ništa protiv govana. Problem kolona i njegove čistoće je jedan od najvažnijih filozofskih problema ovoga svijeta. Ovaj intervju bit će primjer svih budućih intervjua… Pitate me da li uredno kenjam? Naravno, to i jest najvažnije. Imate pravo pitati…

Moj prijatelj, veliki svećenik don Branko Sbutega, jednom mi je rekao da vrlo obrazovani ljudi vole pričati o govnu. Vi ste mi to sada potvrdili…

Nego šta. To je prava tema. I moji čirevi na dvanaestercu. Desetljećima sam bio uvjeren da mi nikakvo nerviranje ne može priskrbiti takvu klasičnu cehovsku bolest. Ta bolest je privilegij svih koji djeluju u novinstvu. Svi su čiraši zbog nerviranja na poslu, a i alkoholičari po rođenju… Ja sam se tome podsmjehivao pa dobio čir. Znate čovjek ima dva mozga: jedan u glavi, drugi u želucu. Taj drugi mozak me prevario. Dosta s fiziologijom i bolestima. Ja sam zapravo zdrav.

Vidio sam staru fotografiju na internetu - vi u Cadillacu…?

Na Brionu. Titov Cadillac. Posjetili smo Slavica i ja Teatar Ulysses. Tamošnji šofer nas je provozao tim velikim autom kroz nacionalni park. Besplatno. Ta VIP vožnja Cadillacom po Brionu je posljedica lažnog mišljenja o mojoj važnosti. Ali ja jako uvažavam to lažno mišljenje o mojoj važnosti. Danas ta vožnja jako puno košta. Ne znam koliko velik moraš biti da se uguraš u taj auto. Kad smo stali u vožnji, šofer je izašao iz auta, a Slavica i ja smo ostali sjediti pa izigravali Jovanku i Tita.

Bili ste sportaš?

Gimnastičar na spravama. Bio sam jedan od prvih body buildera u Dalmaciji. U to doba su se pojavili filmovi koji su glorificirali muškarca kao hrpu mišića. To je dosta ružno vidjeti. A nije se smjelo pokazati kurac. Samo bicepse, tricepse, kvadricepse, a glavni "ceps" ništa? "Kurceps"? Ništa… Kao dječak, pao sam pod tu iluziju da ljepota tijela može nešto značiti. Ja sam se tada nadao da ću tako privlačiti ženske. Ali, ne, nisam dovoljno jebo. Slabo sam pitao, bio sam sramežljiv. Kasniji prigovor mojih prijateljica bio je: šta nisi pitao? A, bio sam besramno zgodan i mišićav. Istovremeno stidljiv kao da imam tri godine i pijem samo kamilicu.

Živi li još koji vaš pravi prijatelj?

Ne. Bio sam dobar s Tenžerom, Mrkonjićem, s Mani. Sad smo ostali još samo Mrki i ja. Čekamo u redu za odlazak u ništavilo.

Ništavilo?

Nek se netko vrati pa nek kaže da nije…

Bojite i se uopće nečega? Smrti?

Ne. Prema smrti nemam emocionalni stav, nego samo racionalni. Dobro sam istreniran u ciničkom, stoičkom stavu Marka Aurelija i Epikura. Moderna filozofija mi ne može ponuditi ništa više od Epikura ili Marka Aurelija. Oni su moje dvije svetinje. Kad smrt dođe, nas nema; dok nas ima, nje nema. I, gotovo. Šlus. Ustvari mirno očekujem, čak priželjkujem smrt, ali ne na patetičan način kao Ujević koji je znao klicati: gdje si, smrti, zaručnice moja. To su Ujevićevi zanosi, koji nisu lažni. Fantastični su. A moji su - racionalni, a nisu fantastični.

Koja je svrha i koja razlika dvaju spolova, po vama?

Najprije smo bili spojeni kao jedno biće s leđima jedno uz drugo… pa se pokazalo da je to nespretno. Onda smo razdvojeni pa se potom tražili po cijelom svijetu. To je traženje svoje srodne duše. To je glupost koja je ucijepljena u čovječanstvo zahvaljujući lukavosti žena i gluposti muškaraca. Ali neka…

To traženje je slučajno?

Zavodnici su, međutim, racionalni. Oni hoće ševiti i nešto zaraditi. Svi mi hoćemo ševiti. Odnosno htio sam… A zaradio nisam ništa.

Postoji li seks u dobi u kojoj ste sada?

Opet vi… tako su pitali Sofokla pa je odgovorio: ma dajte pustite me na miru - jedva sam se riješio jedne takve napasti, pustite me na miru…

Ljudi, čini se, nisu dobri… To je sada rezultat pandemije i potresa ili smo oduvijek - loši?

Ne može nas ništa više pokvariti nego što jesmo pokvareni. Čitam i vidim taj slogan "Misli na druge, cijepi se". Otkad smo mi ljudi altruisti? Nikad nismo bili altruisti. Od vremena prahordi nitko nije mislio na druge, nego samo na sebe. Glupo tijelo i um su tako sazdani da misle samo na sebe. Krepavam od smijeha kad to slušam i vidim "Misli na druge". Kad je itko mislio na mene? Možda, na druženju uz čašu pića, jedan liz… Sladoleda, mislim…

Popijete li još i danas neko piće?

Dobru vodu… pio sam prilično, whisky, pivo, vino… ali ako se pretjera, čovjek se utapa u sebi samome. Mora se biti discipliniran u tome… Arsen je pjevao kad je udvarao ženama: ja hoću malo, ali hoću odmah… a ja sam htio puno, ali odmah, i htio sam sve… u neograničenim količinama… Kad su Manzoniju jedanput rekli da je vino uglavnom sastavljeno od vode, skoro se ubio kad su mu to otkrili…

Jeste li što razgovarali s Krležom?

Par puta. Napisao sam knjigu "Zbogom, dragi Krleža", koja me također koštala kojeg čira. Krenuli su napadi na mene… Odbijao sam ih sa smiješkom i s novom porcijom whiskyja i vina. Ali je tijelo vjerojatno reagiralo…

Krleža nije bio baš zadovoljan čovjek…

Bolje. Čemu zadovoljni prasci… oko nas. Bolje je da svi budemo mrzovoljni i mrki. Mrki se najbolje zajebavaju.

Volite upotrebljavati proste riječi. U podnaslovu vaše Zuba prije godinu dana pisalo je: "jebački klinč". Morate imati muda to napisati…

Je, bit će da je tako. Imam ja muda. Sami ste rekli na početku intervjua: da li vas se boje? Da, boje se.

Pisali ste pjesme u mladosti?

Nisam. Nešto malo u Bileći, za vojnog roka. Neka razvodnjena filozofija je to bila. Bacio sve.

Pišete li danas poeziju?

To je tajna. Pišem skaredne pjesme. Vulgarne. Šporke. Užasne. Neviđene kod nas…

Objavit ćete ih?

Čuvam ih za post mortem. Ostavit ću to nekom u nasljeđe.

Jeste li pretpostavljali da će se Jugoslavija raspasti?

Nikada. Ni za milijun godina… Nisam dorastao geopolitičkom analiziranju. Jugoslavija nije ovisila samo o jednom čovjeku, ovisila je 21 milijun ljudi. Tako je propala i rajska iluzija kad je umro onaj čovjek na križu.

Ali traje već dvije tisuće godina…

Da, traje u laži, prijevari i krađi.

Gdje vas više poštuju - u Hrvatskoj ili u Srbiji?

U Srbiji. Oni imaju kult pravljenja zvijezda, ali i kult rušenja zvijezda. Ne možeš tamo ostati trajna zvijezda. Tamo su majstori u stvaranju obožavane ličnosti pa je onda sruše… A kod nas ništa. Tu smo na nuli, na govnu.

Vjerujete li u neko božanstvo?

Ne. Odbijam i samu riječ "vjerujem".

Jeste li čitali knjige rumunjskog Francuza Émila Ciorana?

On je moja Biblija. Gotovo sve njegovo što je prevedeno na francuskom sam čitao.

Bio je povremeno jadan…

Ali je dugo živio.

Imate jednu životinjicu u stanu…

Imam dvije. Jedna se zove Pepi, druga Niger. Mačke. Niger spava uz mene. Niger je moj savjetnik, on je uz mene i kad pišem. U nesanici me spašava Niger.

Šibenčanin ste, išli ste u Klasičnu gimnaziju u Splitu…

Da. Vrlo sam ponosan na tu školu. Izvrsna splitska Klasična gimnazija. Sve ono što nije STEM to se učilo u Klasičnoj. Puno ljudi u hrvatskoj kulturi su splitski klasičari… Imali smo fantastične profesore.

Jeste li upoznali Tita?

Ne, nažalost. Toliko sam star, jebem mu… Bio sam pun snage, ali beznačajan, kao i danas. Bili smo mladi, lijepi, siromašni, ružni, a danas smo stari, ružni, siromašni, glupi… sve isto kao i prije.

Jeste li disident u Hrvatskoj?

Divergent.

Različit, oprečan?

Unutrašnji divergent koji ispravlja krive Drine.

Mislite li da to uspijevate?

Zaradio sam samo ove čireve…

U braku ste 56 godina. Sretnom?

Šta je sreća? Nemojte da sad postanem filozof, pa da se ugovnim. Nisi dobar filozof ako nešto ne ukenjaš… In dosibus refractis, u umjerenim dozama sam sretan. Sreća je minula pizdarija koja se zaboravlja. Moj se minuli rad ne priznaje. To je to. Dobio sam penziju za svoj rad u novinama i redakcijama, ali za bračno stanje nisam dobio nikakvo priznanje. Odbijam pojam sreće….

Imali ste tragediju u obitelji.

Tragedija razdvaja, ne ujedinjuje. Stravična tragedija kad dijete umre prije roditelja. To razdvaja roditelje. Ne spaja ih, nego razdvaja. O tome piše veliki francuski filozof Edgar Morin. Još je živ, sada ima točno 100 godina. Napisao je knjigu "Čovjek i smrt". Bavi se tanatologijom, naukom o smrti.

Što ste radili u vojsci?

Vojnički život ima svoja pravila, prvih šest mjeseci u Bileći, završio podoficirski tečaj, pa onda te pošalju negdje od Strumice pa do Slovenije. Mene poslali u Beograd na Vojno-medicinsku Akademiju, što mi je uljepšalo vojnički život. Šest mjeseci Beograda, prekrasno razdoblje vojnikovanja. Bio sam visok, jako mršavi vojnik u onoj SMB uniformici pa išao tamo na sve što se događalo na kulturnom planu. Poslali su me na VMA da budem prevoditelj na odjelu za mentalnu higijenu. Radio sam na jednom malom odjelu koji je vodio potpukovnik, a zamjenik mu je bio jedan pukovnik, hrvatski Židov Rosbacher, psihijatar. Taj se zaljubio u mene kao mladog hrvatskog intelektualca. Bio sam prevoditelj sa stranih jezika, jer sam lagao da znam sve moguće jezike. Usavršio sam se tada u laganju. Prevodio sam knjige sekretaricama, "ex abrupto" držeći noge na stolu, a pivo sakriveno ispod stola. Sjećam se, prevodio sam pukovniku knjigu "Man Against Himself" Karla Menningera. Najnovija knjiga o psihologiji, tada 1964. godine. Pukovnik je shvatio da sam ja jedan obični umišljeni pizdek iz Zagreba, kao što je i on sam. Bio je vrlo dobro obrazovan i veliki zajebant. I… jebant. Stalno je govorio da bi on "jebo zmiju u oko, u letu". Leteću zmiju bi jebo u oko… toliko je patio u svojoj brakom sputanoj muškosti. Imao je odraslu kćerku s kojom me na silu htio spojiti. Taj gospodin Rosbacher me stoga zvao na ručkove doma, a i zato da me malo udeblja. Nije me uspio udebljati. Vodio me u Kolarca na koncerte, u Narodno pozorište, a ja sitno hofirao s njegovom kćerkom. Jasno, ništa nije ispalo iz toga. Očito me nešto vuklo u Zagreb u jedan podstanarski stan. Kod dobre gospođe Cvijete i njene kćeri Slavice. U tih šest mjeseci u Beogradu naišao sam na ogledne primjere pravog srpskog građanstva. Jedan psiholog, Ljuba Stojić, strašno je važan čovjek u mom duhovnom razvoju. Ogledni primjerak jednog Srbina, Beograđanina europskih, svjetskih razmjera. Nacionalizam još tada u Jugoslaviji nije postojao, ni na dalekim horizontima. Možda je negdje ispod tutnjao… Pukovnik Rosbacher i sjajni psiholog Stojić su me proveli kroz sve beogradske kulturne krugove. Upoznao sam Đilasovu kćerku, a kasnije i samog Đilasa. Dao mi je knjigu s posvetom. Stojić mi je tamo omogućio da pišem za časopis Gledišta. Napisao sam dvije likovne kritike, jedna o Olji Ivanjicki, druga o Kosti Bradiću. Dobio sam i honorar, možete misliti koliko mi je značio, kao vojniku.

Vidim… Po temperamentu ste…

…kolerik. Škorpion u zodijaku, kao i vi. Kolerik i sangvinik. No sve sam manje kolerik, jer se to pokazalo uzaludnim. Nedavno sam imao 83. rođendan.

Znate li Sašu Šekoranju?

Naravno. Florealni umjetnik.

Ne samo to. Slikar, dizajner… No, Saša mi je rekao u intervjuu da je umjetnost - laž… Je li?

To tvrde mnogi filozofi i znalci umjetnosti. Ja ne pišem umjetnost, pišem kritiku. Ni kritika nije umjetnost. Mene odjebavaju, ne uvažavaju me. Ne vide i ne uvažavaju. Ali ja znam da imam literarne kapacitete unutar svojih kritika. Ja sam previše racionalan da bih bio umjetnik. Umjetnost ima svjesne ili nesvjesne montaže ili cenzure. Na primjer, figurativno slikarstvo i dokumentarni film. Dokumentarni film može lagati: kamera "zašvenka" malo lijevo ili desno, gore ili dolje, da se nešto ureže… pa ispadne laž. U književnosti je period strogoga realizma još od kasnoga romantizma sve do staljinističke ere u Rusiji, Sovjetskom Savezu, što se prelilo i preko nas. Pokušaj je to da se izrazi tipično u svijetu, i to bi bila ta navodna istina u tekstu ili filmu ili slikarstvu. U figurativnom slikarstvu, na primjer Ilje Rjepina ili Zvonimira Mihanovića, sve je tako stvarno, ali ja znam da je s druge strane te male barke - govno. Iako je Mihanović genijalan slikar. Dakle, ima laži u umjetnosti. Kao i u životu.

Hoćete li napraviti knjigu svojih izabranih djela?

Neću. Nikad. Osim toga malo mi vremena preostaje. Nemam mnogo vremena.

To zapravo i ne znate…

Imam takav osjećaj.

Kanite se tog osjećaja…

Ne, ne, ne. To je dobar osjećaj. Au gout, imam taj okus. Ta trulost u nama je au gout. Ne mogu se nikako okaniti toga. To je kao visoki okus divljači koja pomalo trune i tek tada ima pravi okus pa je dostojna kuhanja.

Vjerujete li u medicinu?

Ne vjerujem ni u šta. To sam vam već rekao. Medicina kao takva je u redu. Ne vjerujem da neku božanstvenu moć imaju ljudi koji se bave medicinom. Jedine tekovine medicine u proteklih petsto godina su - higijena, bezbolna injekcija i antibiotik.

Vaša supruga Slavica je doktorica, samo - nije diplomirala?

Da, Slavica je doktorica koja se specijalizirala za - moj slučaj. Nije to lak posao…

Spretan, ste veliki polemičar. Jeste li ikad poraženi u polemici?

Ukoliko što sam pobijedio, jesam. Tko pobijedi, taj je zapravo - poražen.

Dežulović?

Taj zadnji tekst nisam vidio. To je bilo na nekom portalu, ja nemam kompjuter. To je jedna vrsta kolokvijalnog saopćavanja neugodnih činjenica na brutalan način. Znam samo naslov, nisam vidio tekst. Na osnovi hajke koja je dignuta vidim da su je poveli neofašisti i da će pobijediti. Crnilo se prelijeva preko cijeloga svijeta, o Europi da i ne govorimo. Mrak u ljudima se prelijeva ponovno.

Koje mane imate?

Slabe zube.

Idite zubaru…

Neću, strah me je. Kad sam bio mlad, zubari su se služili vrlo primitivnim spravama: na primjer, imali su bušilicu za zube koja se pokreće nogama, na pedale. Odustao sam tada od zubara. I tako, mi smo država krezubih pisaca, to svi znamo. Ne mogu se nasmijati zbog zubi. Ne smijem se, pa me bije glas da sam nadmen i preozbiljan. A, nisam. To je samo zbog zuba.

Unatoč svemu što ste rekli, imate lijep život…

Ni u kom slučaju. Imam zaokružen i pun život. To da. Glasovita grčka poslovica veli: Hvala vam Bogovi na tri stvari - što sam čovjek, a ne životinja, što sam Grk, a ne barbarin, što sam muškarac, a ne žena… Ima i dobra engleska poslovica: Radi svoj posao i ne očekuj pljesak.

Niste zadovoljni kad vam plješću?

Ne. Nisam. Svijet kulture neće očekivati ovakav izvrstan intervju… Razveselili ste me.