BERTOLT BRECHT I zaslužni umjetnik podliježe prometnim propisima

Tridesetog listopada 1947. Bertolta Brechta (1898. - 1956.), slavnog njemačkog pisca, dramatičara i egzilanta, koji se pred nacističkim režimom nakon godina lutanja naposljetku sklonio u SAD, sustigao je Hladni rat. Upitan pred Kongresnim odborom za “neameričko ponašanje”, je li trenutno, ili je ikada ranije bio član komunističke partije neke zemlje, uzvratio je da pitanje možda nema pravnu utemeljenost, ali da će “kao gost u njihovoj zemlji” rado odgovoriti na njega: “Niti jesam, niti sam bio član bilo koje komunističke partije.” U toj činjenici ništa se neće promijeniti sve do smrti pisca, koji nikada nije skrivao svoja ljevičarska uvjerenja. A ona su ga naposljetku - i opet nakon lutanja svijetom rana poraća - i dovela u Istočni Berlin, gdje je do kolovoza 1956. - predostrožnosti radi, ipak s austrijskim državljanstvom - obnašao važne funkcije u kazališnom životu “države radnika i seljaka” NJDR.

Nakon piščeve smrti, a dobrim dijelom još i za njegova života - posebice u kontekstu njegovih reakcija na istočnonjemačku radničku pobunu od 17. lipnja 1953. - u njemačkoj i svjetskoj javnosti znalo se, međutim, postavljati pitanje je li njegov odnos prema Socijalističkoj jedinstvenoj partiji Njemačke (SED), koja u NJDR neće silaziti s vlasti sve do posvemašnje političke mijene 1989/90., zaista bio tako kritičan, kako to sugeriraju neke njegove kasnije rado citirane pjesme, ili, pak, srdačan poput izjava solidarnosti, koje je slao istočnonjemačkim i sovjetskim funkcionarima, nakon što je berlinski režim uz bratsku podršku sovjetskih tenkova pobunu nezadovoljna radništva ugušio u represiji i krvi, ako ne i srdačniji od njih.

Radnički ustanak

Novo ulje dolilo je na vatricu te u osnovi nimalo nove rasprave nedavno objavljivanje drugog toma dnevničkih zapisa istočnonjemačkog romanopisca Erwina Strittmattera (1912. - 1994.), nekadašnjeg Brechtovog učenika i asistenta u Berlinskom ansamblu, što ga je majstor epskog teatra osnovao 1949. Sasvim je razumljivo da je u zrcalu javnog interesa prisjećanje na Brechta, s kojim se intenzivno družio do pred samu smrt, podiglo daleko više prašine od samog “Stanja mojeg svijeta”, kako je knjiga naslovljena, to više što se jedan od iznesenih podataka doima zaista novim: Bertolt Brecht nikada nije bio član SED-a, ali se u lipnju 1953. kraće vrijeme ozbiljno zanosio idejom da to postane.

Istočnonjemački antistaljinistički radnički ustanak, što će ga u nas Edvard Kardelj kasnije opisati kao “najznačajniji događaj nakon jugoslavenskog otpora 1948.”, izbio je, prisjetimo se, nakon odluke istočnonjemačkog vodstva da se u sklopu projekta “izgradnje socijalizma” drastično povise radne norme, dakako, bez ekvivalentnog povećanja plaća. Štrajkovi, demonstracije i javni prosvjedi, koji su se iz Berlina ubrzo proširili na veći dio zemlje, nagnali su sovjetske okupacijske vlasti, u čije se sjedište sklonio i politički vrh NJDR, da proglase izvanredno stanje, a kad su na berlinske ulice i trgove izašli tenkovi pobuna je manje-više okončana. Uslijedio je val uhićenja, službeno fokusiranih na tzv. provokatore, a vlast je u svojoj ignoranciji proglasila da su radnici prokockali njezino povjerenje.

Tenkovi, hura!

Brecht je, prisjeća se Strittmatter, sa zanimanjem pratio razvoj događaja, a kad su 17. lipnja tenkovi počeli čistiti ulice, “odjedanput je strgnuo kapu s glave i glasno viknuo: hura!”. Majstorovo oduševljenje bitno se jače ticalo tenkova, nego prosvjednika, koji su ih iz gađali kamenjem. U pismu, koje je potom poslao predsjedniku CK SED-a Walteru Ulbrichtu, izrazio je solidarnost s njegovom strankom i njezinom politikom, ali i očekivanje da će uskoro doći do “razgovora s masama o tempu socijalističke izgradnje”. Slična pisma poslao je istog dana vladi i sovjetskoj vojnoj administraciji. Ali to se, manje-više, odavna znalo i iz drugih izvora.

Problemi s disciplinom

Isto tako znalo se za pjesmu “Rješenje”, koju je Brecht napisao kao reakciju na izjave službenih instanci režima, vezane uz pobunu, ali je u njegovim sabranim djelima objavljena tek posthumno. “Nakon ustanka 17. lipnja”, kaže se u pjesmi, “sekretar Društva književnika dao je u Staljinovoj aleji dijeliti letke na kojima se moglo pročitati da je narod prokockao vladino povjerenje, te ga može ponovno steći samo udvostručenim radom. Zar u tom slučaju ne bi bilo jednostavnije da vlada raspusti narod i izabere novi?” Ovim stihovima Brecht je reagirao na tekst “Kako li se samo stidim!” prvog tajnika istočnonjemačkog književnog udruženja Kurta Barthela, no vjerojatnost da je taj, kao uostalom i drugi članovi vrhuške, nije nikad vidio, nije nimalo mala. Za Strittmattera je, naime, posrijedi tek “šala kakve je Brecht rado zbijao kad bi sjedio u krugu svojih učenika, koji bi ga svjetlucavih očiju pozorno slušali”.

No, ako je kritika vlasti i Partije i bila samo pošalica, ni podrška istima, čiju bismo krunu trebali iščitati iz Strittmatterovih dnevnika, ne doima se baš bitno drukčije, odnosno, sve je to inscenirano nekako užasno brehtovski, neodoljivo zajedljivo i šarmantno šlampavo, poput majstorova odgovora na Strittmatterovo pitanje zašto, zapravo, nikada nije pristupio SED-u: “Ma, bilo je tu nekih problema s disciplinom.” Ali da je veliki dramatičar i pjesnik, koji se pred smrt ipak dobrano grizao zbog pogrešnih procjena Staljina i njegove ideologije (“To što je napisao o jeziku je sranje, ali ono o ekonomiji, to ipak stoji”) u sudbonosnom trenutku spontano htio pristupiti Partiji - htio je! Napokon, to je berlinskom Brechtovom arhivu odavna posvjedočila i njegova nekadašnja asistentica (poput većine kazališnih suradnica, naravno, i ljubavnica) Käthe Rülicke. Istinska novina, koja bi za biografe trebala biti prava poslastica, krije se, međutim, u onome što je uslijedilo.

Tog 17. lipnja, “obavijenog pustim lažima političara”, piše Strittmatter, koji je samog sebe u dnevnicima rado opisivao u trećem licu kao starca, Brecht je htio u partiju: “Stari čovjek poslan je da čelnicima Partije saopći da bi se Brechtovo primanje u SED trebalo odviti brzo. Brecht je očekivao da će njegov potez snažno djelovati na ‘protivnike’ na Zapadu, ali partijska je birokracije oklijevala, a kad su prošla tri dana, Brecht je rekao: Ne želim više, efekt je prošao!” I što je sad zapravo posrijedi? Humor? Ironija? Hrabra samoinscenacija, koja ovaj put nije uključivala samo vjerne sljedbenike? Može biti, ali i ne mora.

Solidarno protiv

“Strittmatterovo izvješće da je Brecht nakon tri dana odustao od svoje odluke, jer je nestalo efekta, za nas je novina”, prokomentirat će voditelj Brechtova arhiva Erdmut Wizisla: “Nov nam je i podatak da je Brecht imao poteškoća sa stranačkom disciplinom. Ali sve to odgovara onome što znamo o njegovu odnosu prema Partiji. Brecht je bio solidaran, ali nije htio biti u ničijoj službi. Njegovo političko mišljenje bilo je nezavisno i apsolutno iskalkulirano, što je apsolutno uključivalo i spontanost. U slučaju sumnje, on je uvijek funkcionirao kao umjetnik.”

A da je Brecht imao itekakvih problema sa svim oblicima državne discipline, posvjedočio je Strittmatter još 1992. u intervjuu za hamburški Der Spiegel: “Jedanput sam se s njime vozio u automobilu, on je prekršio neko prometno pravilo i zaustavili su nas. Da se riješi policajca, Brecht je smjesta posegnuo za iskaznicom nositelja Nacionalne nagrade, ali čovjek je mirno rekao: 'I vi, gospodine Brecht, podliježete prometnoj policiji.' O, kako je tada pobjesnio.”