Prvi roman Kathryn Stockett prodao se u 15 milijuna primjeraka, dvije pune godine nije silazio s liste najprodavanijih knjiga, a po njemu je snimljen i film nagrađen Oscarom. Kritičari su romanu predviđali kultni status poput onoga koji ima roman „Prohujalo s vihorom“ Margaret Mitchell. No kao i roman o kapricioznoj Scarlett O‘Hara, i „Sluškinje“ (2009.) – u filmskoj verziji „Tajni život kućnih pomoćnica“ (2011.) – doživjele su ambivalentnu recepciju. Početno oduševljenje knjigom i filmom se istopilo, a roman su sve češće počeli trpati u ladicu problematičnih: „Sluškinje“ su postale još jedna priča o Afroamerikancima koju su ispisali – i zagladili – bijelci.
Ovih dana Kathryn Stockett opet je u žiži javnosti – trebalo joj je sedamnaest godina da napiše i objavi svoj drugi roman; u knjižare je upravo stigao „The Calamity Club“ (Klub nesreće), još jedan povijesni roman o grupi žena u Mississippiju koje jedna drugoj pomažu da nadvladaju životne probleme. Ovaj put sve su – bijele.
Zaplet romana „The Calamity Club“ koji broji 656 stranica odvija se u vrijeme Velike depresije (1929-1933) u Oxfordu, u Mississippiju, a ispripovijedan je iz naizmjeničnih perspektiva dviju bijelih i siromašnih protagonistkinja: borbenu dvadesetogodišnjakinju Birdie obitelj je poslala da zamoli svoju mlađu, snobovsku sestru za novac kako bi spasili obiteljski dom, dok jedanaestogodišnju, također borbenu Meg šalju u sirotište nakon što ju je majka napustila. U novom romanu autorica se više ne bavi rasom, nego klasom.
Birdie doznaje da je Rory Tartt, suprug njezine sestre Frances, bankrotirao, usto je i homoseksualac koji to taji. U paralelnoj priči, malena Meg pati u sirotištu koje je naoko otvoreno za svu napuštenu djecu, ali ne prihvaća „obojene, Indijance, Židove, Meksikance, orijentalne tipove, blizance, one koji su preboljeli ili boluju od gube, one s tuberkulozom, kojima nedostaju udovi ili su rođeni sa zečjom usnom, dječake, bolesnu djecu ili retardirane, djevojčice starije od dvanaest godina, trudne žene, ne obavljamo ovdje porode, neka vas Bog blagoslovi“. Glavna negativka u priči je Garnett Pittman, bjelkinja koja se bori protiv poroka i vodi dom za siročad s grupom beskorisnih bijelih volontera koje zanima samo ljuljanje beba i koji nestanu na prvi znak povraćanja.
„Pisala sam knjigu jako dugo… Sve čega bih se primila, raspalo bi se“, kaže Kathryn Stockett (57) u intervjuu koji je ovih dana dala The New York Timesu. Nije sretna što se opet vratila u javni život, još pamti reakcije na „Sluškinje“. „The Calamity Club“ počela je pisati prije deset godina, potom se 2019. s kćeri i tadašnjim partnerom, novinarom Wyattom Williamsom, preselila na Bali. Veza im se raspala nakon dvanaest godina i to ju je jako pogodilo. U siječnju 2020. godine ostala je bez izdavača: nakladnik Putnam više nije bio spreman čekati da dovrši svoj drugi roman.
U ožujku 2020. godine, u jeku pandemije koronavirusa, preselila se u Church Hill u Mississippiju, blizu svojeg prijatelja iz djetinjstva Tatea Taylora koji je režirao film „Tajni život kućnih pomoćnica“ po njezinu romanu, a u kojem su glavne uloge tumačile Emma Stone, Viola Davis, Octavia Spencer, Jessica Chastain i Ahna O‘Reilly. Susjeda im je bila i Sarah Laird, koju je Stockett upoznala u New York Cityju dok je radila u marketingu. Laird joj je značajno pomogla oko drugoga romana jer ju je upoznala sa svojom prijateljicom, dugogodišnjom urednicom Julie Grau. Grau nikad prije nije radila sa spisateljicom koja je imala toliko dugačku pauzu u pisanju, no pomogla je Stockett u napornom procesu i izdavačka kuća Spiegel & Grau početkom svibnja objavila je roman.
Kathryn Stockett pet je godina pisala svoj prvi roman „Sluškinje“ koji je odbilo čak šezdeset literarnih agenata u periodu od tri godine. „Sluškinje“ su svejedno postale hit: prava za objavu na kraju su prodana u 35 zemalja, a roman je preveden na 39 jezika. U romanu – koji je 2010. godine objavio Algoritam u prijevodu Lidije Lebinec (reizdanje romana objavila je nakladnička kuća Vorto Palabra 2018.) – pratimo dvadesettrogodišnju Skeeter koja se upravo vratila kući nakon što je diplomirala na sveučilištu u Mississippiju. Godina je 1962. i njezina majka nije zadovoljna: želi na Skeeterinu prstu vidjeti zaručnički prsten. Skeeter bi utjehu u sličnim situacijama obično potražila kod svoje drage služavke Constantine, no Constantine je nestala s lica zemlje i Skeeter nitko ne želi reći kamo je otišla.
Paralelno pratimo priču o Aibileen, tamnoputoj služavki koja upravo odgaja svoje sedamnaesto bijelo dijete. Nešto se u njoj prelomilo nakon što joj je voljeni sin poginuo, a da šefovi ni okom nisu trepnuli. Minny, Aibileenina najbolja prijateljica, debeljuškasta je i niska ženica vjerojatno najdulje jezičine u Mississippiju. Nadaleko je poznata kao vrsna kuharica, no svojim si je jezikom u stanju skuhati velike nevolje koje su je upravo koštale još jednog zaposlenja. Posao će naći kod ljudi koji su u gradu dovoljno kratko da za njezin loš ugled još nisu čuli, no i oni imaju svojih tajni. Priče tih triju žena isprepliću se dok se one potajno sastaju i Skeeter otkrivaju svoje životne priče…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....