Svaki bi otok trebao imati svoju Škuncu. Da ga otme od zaborava, da ga spoji s onostranim. I jedno i drugo za Pag i na Pagu je činila Andriana Škunca. Po njemu je hodala godinama, pričala mi je da postoje samo rijetki dijelovi na koje, iz različitih razloga, nikad nije uspjela stići, njima proći.
Sa sobom je nosila fotoaparat, papir i olovku, par komada suhih smokava, jabuku, šaku badema. Hodala bi satima, nikad s jasnim planom, puštajući otok da je vodi.
Njezina hodanja Pagom bila su dokumentarno-poetska trganja koliko i intimna, svojevrsna hodočašća.
Otok ju je ushićivao i inspirirao, ta je žena u sebi nosila njegov urezani atlas, Pag je bio njezino duboko iskustvo koje ju je intenzivno držalo čak i kad na otoku nije boravila.
Pješačenje otokom, govorila je, izoštrava o...
