ZAGREB - Na književnom tržištu pojavila se knjiga koja je za mene osveta za sva poniženja koje bugarski građani trpe u kontaktu s bugarskim diplomatskim misijama u svijetu, napisao je kritičar Ljuben Dilov o romanu “Misija London”, jednog od najčitanijih i najprevođenijih suvremenih bugarskih pisaca Aleka Popova (1966). Roman počinje dolaskom novog bugarskog veleposlanika u Londonu.
Satiričan uvid
Kako bi se odužio za mandat, prvi veleposlanikov zadatak jest organizacija koncerta za Devorinu Seljanovu, suprugu utjecajnog bugarskog političara. Popov je roman napisao nakon povratka iz Londona, gdje je radio kao kulturni ataše bugarskog veleposlanstva u Londonu. Njegov satiričan uvid u diplomatske i ine krugove redovito se karakterizira kao jedna od najsmješnijih knjiga tranzicije.
Dosad je preveden na trinaest jezika, a po njemu je snimljen i najgledaniji bugarski film u posljednjih dvadeset godina, za koji je sam pisac pisao scenarij. Za najnoviji roman “Crna kutija” Popov je dobio nagradu Elias Canetti i nagradu Cvijet Helikona za najprodavaniju knjigu u 2007. te nagradu Ujedinjene bugarske banke za knjigu 2007. “Misiju London” objavila je naklada Meandar, a s bugarskim piscem razgovorali smo tijekom njegovog zagrebačkog gostovanja.
Bez predomišljaja
• “Misija London” inspirirana je vašim boravkom u Londonu. Splet okolnosti ili ste od početka prikupljali “materijal” za roman?
- Nisam otišao s predumišljajem u Londonu. Moje namjere su bile dosta čiste, želio sam raditi neke zanimljive i važne stvari, istraživati London, ali, vjerujte mi, stvarno nisam tražio materijal za novu knjigu. Nitko mi, doduše, nije vjerovao. Kolege su od početka bili jako sumnjičavi i nervozni. Čini mi se da sam neprestano odgovorao na varijacije pitanja: ‘Nećeš valjda pisati o nama? Nećeš nam to napraviti?’.
Potpuno iskreno sam odgovorao: ‘Ne, nemojte se brinuti, samo se opustite.’
No, priče su se počele akumulirati, shvatio sam da sam okružen nepreglednim nizom paradoksa i apsurda i naprosto nisam mogao odolijeti da ih ne iskoristim. Bio sam jako pažljiv, dosta dugo sam radio na kompoziciji djela, razrađivao detalje priče i tek onda krenuo u realizaciju.
• Kakva je bila reakcija kolega?
- Čuo sam da su neki uvrijeđeni, ali isto tako znam da su neki od najvećih fanova knjige upravo ljudi iz tog ministarstva. Ako se netko i prepoznao u tekstu, ničim to nije pokazao. U svakom slučaju, ova knjiga i jest bila nekakav test za stupanj demokracije u društvu, kakva je sloboda pisane riječi. Dosad nisam imao neugodnih iskustva, ali ih ne isključujem - ne zaboravljam da je ovo, ipak, Balkan.
Depresivno raspoloženje
• Humor i satira najučinkovitije su oruđe kritike društva, ali su sklizak teren za pisca. Mislite da je to razlog što je sve manje autora koji se uopće trude nasmijati čitatelje?
- Istina, suvremenom bugarskom, a i europskom književnosti vlada neko depresivno raspoloženje. Razumijem da je taj stav posljedica konteksta, ali ne mislim da je to jedini ispravan način percipiranja svijeta oko sebe. Dobar dio odustaje i zbog toga što nije lako biti humorističan. Sudim po sebi, jako se mučim dok pišem, vrtim i isprobavam različita rješenje sve dok ne dobijem nešto što funkcionira. Kad forsirate stvari, obično napišete potpunu glupost. A recimo da čak i imam neki talent za humor. No, svejedno, unatoč muci, volim taj proces pisanja i uvijek imam na umu imaginarnog čitatelja, kojeg želim nasmijati.
Nevoljkost zapada
• Dosta ste prevođeni. Podudaraju li se iskustva čitatelja?
- Čitatelji u Europi dijele zajedničko naslijeđe, razumiju većinu zajedničkih kulturnih kodova. Zbog toga sam i alergičan kad se počne raspravljati o multikulturalnoj Europi. Što to znači? Multijezična nije isto što i multikulturna. Čitatelji mojih knjiga iz različitih zemalja često se smiju na istim mjestima, ali ne uvijek. Primjerice, čitatelji u Engleskoj neće razumjeti sve nijanse ironije inspirirane postkomunističkim stvarnostima. Nisam povlačio čitatelje za rukav da bih to doznao, ali znam da su moji engleski prevoditelji imali problema s nekim mjestima. No, priča o nevoljkosti Zapada da dozna nešto više o iskustvima Istoka, priča je za sebe.
Sretan kraj za dobre likove je ipak klišej
• Zašto niste imali više milosti prema dobrim likovima u svojoj knjizi?
- I mene muči sudbina nekih od njih, ali sam od sretnog kraja odustao u zadnji čas. Slika u kojoj ti likovi kao bogataši uživaju u blagodatima Latinske Amerike bila mi je takav klišej da sam od nje u zadnji čas odustao, zaoštrio situaciju i otišao u farsu. U filmu je, nažalost, taj farsičan dio izgubljen.
Malo mi je žao zbog toga.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....