Zašto nam se čini da je vrijeme u kojem živimo regresivno, to je jedna od tema o kojoj će idući tjedan u Zagrebu i Zadru razgovarati književnici iz regije, ali i njihove kolege iz Meksika, Iraka, Irske, Njemačke ...
Okupljaju se na Festivalu europske kratke priče (FEKP), koji se ove godine održava pod naslovom "Novi vjetrovi".
Andrija Škare, novi programski direktor FEKP-a, govori kako to vrijeme, te "nove vjetrove" osjeća na vlastitoj koži:
"Živimo u vremenu koje je nesigurnije nego ikada. Prvo Covid, na koji već pomalo i zaboravljamo, potom potres, onda rat u Ukrajini pa Pojas Gaze… Ako smo i imali neki trenutak u kojem smo si mogli umišljati da je sve u redu (iako, naravno, nikad ništa nije u redu) i da se zapadna civilizacija i mi kao njezin dio krećemo u nekom predvidljivom smjeru, taj trenutak je brzo prošao, podsjetio nas na ono što smo, uljuljkani, možda i na čas zaboravili, na to koliko smo krhki i koliko sve što uzimamo zdravo za gotovo može nestati doslovno u jednom trenu."
Napominje da, ipak, ne želi biti pesimističan. "Novi vjetrovi iz naslova festivala odnose se na sve ono što svi mi vidimo, na klimatske promjene koje mijenjaju svijet u kojem živimo, na ratove koji su nam tu u susjedstvu, na promjene političkih sistema i na borbu nekih bitaka koje smo odavno smatrali izborenima, ali novi vjetrovi su, po definiciji, i sintagma koja implicira nadu. Možda, da citiram naslov knjige Aleksandre Filipović, jedne od autorice koja nastupa na ovogodišnjem izdanju, sve dobro prođe. Također, ono što smatram silno važnim je pitanje kako se pojedinac snalazi u novim okolnostima, kako ostaje čovjek unatoč tome što ga vanjske silnice bacaju ovamo i onamo. Mislim da su to važne teme, a na te teme odgovaraju neke od knjiga ovogodišnjih gostiju festivala."
Kratka priča
FEKP ima dugu tradiciju, ljudi vole doći na taj festival jer je ležeran, nepretenciozan, na vrlo neformalan način dovodi u kontakt čitatelje s autorima. Što bi Škare svojim angažmanom volio dodati FEKP-u?
"FEKP će nastaviti biti ležeran i nepretenciozan. Zašto mijenjati dobitnu formulu? Nastavit će u istu ravninu dovoditi autore, publiku, moderatore, organizatore, volontere, novinare i sve one koji se u i oko festivala zateknu, ta svi mi imamo jednu važnu zajedničku crtu, zaljubljeni smo u književnost i njome se hranimo. Kao takvi smo, nažalost, manjina, a manjine se moraju držati zajedno.
Volio bih kad bi FEKP još više nego dosad vratio svjetla reflektora na kratku priču, ljepoticu koju se često nepravedno doživljava manje vrijednom od romana, navodnog proznog kralja. Kratka priča u malo prostora može mnogo toga, može ustvari sve i moja je želja da tu njezinu moć osvještavamo iz festivala u festival, iz dana u dan. Također, želim da svi opet, po milijunti put, shvatimo da je književnost zabavna. Da, ona može biti pametna, edukativna, plemenita, empatična, dirljiva, nabijena emocijama i još štošta, ali meni se čini da je čista zabavnost vrlo podcijenjena kvaliteta književnosti. To nije isti tip zabave kao onaj kad gledate film ili seriju, kad igrate računalne igre ili plešete i pijete s prijateljima, ali nitko mi ne može reći da najbolja književnost uz sve ostale kvalitete nije i ludo zabavna."
Razgovaramo o autorima koji dolaze na FEKP. Na pitanje da izdvoji tri, četiri imena, zanimljive ovogodišnje goste, da kaže zašto je njemu osobno drago da baš ti ljudi dolaze, da nam kaže nešto što ne stoji u njihovim biografijama i službenim najavama Festivala, da kao čitatelj pripovijeda o njima, Škare govori:
"Najradije bih ih izdvojio sve! Iako to onda, naravno, ne bi bilo neko izdvajanje. Ne, zbilja, svi su toliko dobri i toliko aktualni da stvarno osjećam da ostalima činim nepravdu ako neke posebno izdvojim, ali evo, shvaćam medij i formalne potrebe ovog teksta pa ću reći ovako. Ingo Schulze i njegov čudesni roman Čestiti ubojice koji govori o tome kako promjene političkih sistema mijenjaju svijest ljudi, ali i o čitanju, o ljubavi prema knjigama i o tome koliko su one stvarnost, a koliko bijeg od stvarnosti. Pa, recimo, Nuala O‘Connor koja je napisala roman Nora o Nori Joyce koju se pamti kao najvažniju muzu irske književnosti jer bez nje ne bi bilo Jamesa Joycea, ali ona je daleko više od muze, a daleko je i više i od samo jedne uloge koju joj se tako olako pripisuje. Ne bih volio zaboraviti ni domaće, hrvatske autore, one zbog kojih se možemo dičiti našom književnošću i koji nam pokazuju da smo stvarno al pari s književnostima na većim jezicima. Pročitajte samo, primjerice, Lidiju Deduš (o njezinoj se poeziji koja je istovremeno i proza već dosta toga reklo i napisalo) ili uzmite novu knjigu Mladena Blaževića, divotu koja vas neprestano baca na emocionalni vrtuljak, ili spaljene priče Luke Ostojića… ma, kažem, svi su stvarno vrijedni čitateljske i slušateljske pozornosti!"
33 trenutka sreće
Po čemu su inozemni autori koji dolaze ove godine posebni, zašto baš oni?
"Kada bih nekoga trebao nagovoriti na čitanje knjige naših ovogodišnjih inozemnih autora, a često ljude treba možda ne baš nagovarati, ali svakako pogurnuti prema nekim knjigama, mislim da ne bih imao težak zadatak. Krenimo od Inga Schulzea s kojim otvaramo festival. Schulze je kod nas prvi put preveden davno, još tamo 2003., danas nažalost nepostojeća Naklada MD objavila mu je zbirku priča 33 trenutka sreće. Divan naslov, divne priče! Uopće se ne šalim kad kažem da je barem troje poznatih domaćih prozaika počelo pisati zbog te knjige. Ozbiljno. Neću sada otkriti koji su to, dođite na festival pa ću vam prišapnuti. Njegov posljednji roman Čestiti ubojice (objavio ga je lani Disput) trebao bi pročitati svatko tko voli knjige i čitanje, ustvari svatko tko za sebe misli da voli knjige i čitanje. Nevjerojatna knjiga koja počinje kao bajka, a onda nas, a da ni sami ne znamo kako, sve više i više uranja u stvarnost. Knjiga je to koja, između ostaloga, postavlja pitanja o tome gdje je granica između knjiga i stvarnosti i postoji li ona uopće. Znate onaj osjećaj kad čitate neku stvarno dobru knjigu i ono u njoj vam se učini stvarnije od svijeta koji vidite kroz prozor? Naravno da znate. E, to, taj osjećaj ova knjiga neprekidno vraća, s njime se poigrava i s njime kao temeljem donosi jednu priču bremenitu politikom, ljudskim odnosima i pitanjem kako ostati čovjekom kad nas okolnosti taru i melju.
Noru Nuale O‘Connor (kod nas ju je objavio OceanMore) bi trebao pročitati svatko tko voli Uliksa ili barem svatko tko nije uspio pročitati Uliksa. Ta štorija o ženi koja je inspirirala lik Molly Bloom u jednakoj je mjeri dirljiva i moćna, može je se čitati kao odškrinuta vrata u svijet jednog velikog pisca, kao priču o jednom paru koji se, kao i svi parovi na ovome svijetu, svađa i prepire, voli i ne voli, jedva podnosi i obožava, ali najvažnija je razina, jasna stvar, ona u kojoj pred nama izranja lik žene koja je toliko više od uloge koje će joj prišiti njezin suprug ili nepažljivi čitatelj. Malo remek-djelo.
Dolazi nam i Chloe Aridjis čiji je debitantski roman Knjiga oblaka (objavljen u nas još 2011., nakladnik je Profil) dobio silne nagrade, a Guardian ga je uvrstio na popis najboljih deset knjiga čija se radnja odvija u Berlinu. Izvanredan je to roman, nježan i okrutan, snovit i čaroban. To ne čudi ako znamo da je Chloe Aridjis kći poznatog meksičkog pjesnika Homera Aridjisa pa je tamo početkom osamdesetih na pjesničkim festivalima koje su organizirali njezini roditelji upoznala i Borghesa. Ne može to ne ostaviti traga. Osim o romanu, ona će na ovogodišnjem FEKP-u razgovarati i o svojoj zbirci kratkih proza koja još nije objavljena kod nas pa vam je ovo ekskluzivna prilika da čujete priče iz zbirke Dialogue with a Somnambulist koje zorno pokazuju da se njezina mašta, književna vještina i inventivnost jednako silno mogu razbuktati u kratkoj i u dužoj formi.
Héctor Abad Faciolince je posebna zvjerka. Rođen je u Kolumbiji, u zloglasnom Medellinu, piše prozu, poeziju i eseje, prevođen je na petnaestak jezika, a često ga se smatra najboljim suvremenim kolumbijskim piscem, a neki kažu i najboljim suvremenim latinoameričkim piscem. Dovoljno je barem na tren zaviriti u njegove kod nas objavljene romane Agnosta i sasvim friško objavljen Zaborav koji ćemo biti (oba u izdanju Petrinih knjiga) pa da shvatite zašto ga bije takav glas. To je onaj tip proze koji će vas uvući odmah, primiti vas za vrat i neće vas pustiti. Najnoviji roman je nježan i tužan, memoarska proza u kojoj majstorski progovara o odnosu oca i sina, ali i vodi čitatelja duboko u srce tame već spomenutog Medellina. Roman je to koji počinje scenom pronalaska rukom pisane pjesme u džepu mrtvog čovjeka. Taj mrtvi čovjek je autorov otac, ubila ga je kolumbijska paravojska, a pjesmu iz njegova džepa navodno je napisao Borghes (opet on). Međutim, u upravo borgesovskom preokretu, autorstvo pjesme dolazi u pitanje jer sam Jorge Luis tvrdi da on jest napisao pjesmu, ali tek šest godina nakon što je ona pronađena u džepu autorovog oca!
Konačno, tu je i Hassan Blasim, njegovu zbirku priča Irački Krist i druge priče objavila je kod nas Fraktura i hrvatski su se čitatelji zaljubili u nju jednako silno kako su se zaljubljivali čitatelji na više od dvadesetak jezika na koje je prevedena. One su krvave, lude, sumanute, nadrealne i brutalno stvarne. Ocjene kritičara i profesionalnih čitatelja uvijek uzimam s dozom razumnog odmaka, ali kritičar The New York Timesa je za ovu knjigu napisao "Ako postoji priča na koju bi i kamen proplakao, ova bi mogla biti ta..." i to apsolutno potpisujem i istovremeno tome nemam što dodati."