‘Ako se držimo izvornika kao ‘pijan plota‘, prevedeni tekst može zvučati neprirodno. No, nije dobro uzeti ni previše slobode‘

Književni su prevoditelji zadnjih godina u Hrvatskoj bitno vidljiviji, izdavačke kuće i mediji poklanjaju im više (zaslužene) pažnje. Makar, nema tome tjedan-dva da sam pročitala objavu zagrebačkog nakladnika na jednoj društvenoj mreži u kojoj reklamira novu knjigu bez navođenja imena prevoditelja. Nakon što su na to dobronamjerno upozoreni odgovorili su da će ime prevoditelja "biti spomenuto u sljedećoj objavi". Zašto se za osobu koja je prevela knjigu nije našao prostor u prvoj objavi teško je naći razlog, osim da je riječ o izdavaču koji i danas misli da prevoditelja ne mora ni spomenuti reklamirajući novi naslov svoje nakladničke kuće.

Društvo hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP), posljednjih godina ulaže puno truda upravo u povećanje vidljivosti književnih prevoditelja.

Prevoditelj Mišo Grundler, ovogodišnji dobitnik nagrade DHKP-a za prijevod poezije Inger Christensen "Dolina leptira" (izdanje Multimedijali institut MAMA), kaže da su baš takvi primjeri da se neka knjiga predstavlja u javnosti ili reklamira čak i na web-stranicama izdavača, a da pritom ne piše tko ju je preveo, ponukali DHKP da krene s kampanjom na društvenim mrežama pod oznakom #TkoJePreveo "da bi se opću javnost, ali i same nakladnike osvijestilo da iza prevedenog književnog teksta stoji osoba imenom i prezimenom, a o toj osobi, prevoditeljici ili prevoditelju, ovisi recepcija knjige kod domaće čitateljske publike. U sklopu te kampanje nakladnike se potiče i da imena prevoditelja tiskaju na korice knjiga, jer se tako povećava vidljivost samih prevoditelja, a čitateljima omogućava da prepoznaju kvalitetan prijevod koji netko potpisuje (i za koji jamči) svojim imenom i ugledom. To pomaže krajnjem cilju, koji je isti i nakladnicima i prevoditeljima – populariziranju čitanja."

U Zagrebu se po prvi puta održava prevoditeljska konferencija.

27. listopada u Boutique Cinema u zagrebačkom Kaptol centru na Adriatic Translation Conference okupit će se prevoditelji koji se bave raznim poslovima unutar te struke, od sudskih tumača i prevoditelja koji rade za razne financijske i ine institucije do književnih prevoditelja, razgovarat će se o bitnim pitanjima struke.

Mišo Grundler, govoreći što čini dobrog književnog prevoditelja, kaže:

"Dobar književni prevoditelj ili prevoditeljica zapravo je paradoksalna pojava: istodobno se treba istaknuti u svom radu i postati prepoznatljiv/-a, a pritom ostati nevidljiv/-a u samom tekstu, to jest postići cilj koji se smatra Svetim gralom prevođenja – da prijevod, odnosno tekst pisan na stranom jeziku zvuči kao da je izvorno pisan na hrvatskom. Riječ je, dakle, o spajanju nespojivoga: prevoditelji trebaju ostati vjerni izvorniku, a pritom proizvesti tekst privlačan i tečan na ciljnom jeziku čitatelja. To je dvosjekli mač i potrebno je postići balans jer ako se držimo izvornika kao, narodski rečeno, pijan plota, tada riskiramo da prevedeni tekst zvuči neprirodno i ‘žulja‘ čitatelje; s druge strane, ako si uzmemo previše slobode i prilagodimo tekst ciljnom jeziku, možemo se previše udaljiti od izvornika i stvoriti tekst koji više nije prijevod nego svojevrstan hibrid originala i vlastite umotvorine (otud potječe i stara talijanska uzrečica ‘Traduttore, traditore‘, odnosno prevoditelj-izdajnik, što nitko od nas nipošto ne želi postati). Potrebno je stoga steći taj osjećaj za ravnotežu između vjernosti izvorniku i estetske dimenzije prevedenog teksta, što zahtijeva godine rada – valja ispeći zanat."

Mišo Grundler

Anto Magzan/Anto Magzan

Što ga u prevođenju najviše veseli? "Iako je književno prevođenje često iscrpljujuće i na njega nam odlaze mnogobrojni tjedni i mjeseci rada, zbog čega trpi društveni i obiteljski život, sva ta, da se tako izrazim, porođajna muka, pada u zaborav u trenutku kad u ruke primimo plod svoga rada – knjigu. Meni je to svaki put, ma koliko knjiga preveo, jedan posve intiman trenutak posvemašnje radosti jer u svaku smo knjigu ugradili djelić sebe i ona, na neki metafizički način, postaje dio nas."

Mišo Grundler je književni prevoditelj, ali i sudski tumač. Uspoređujući te dvije bitno različite vrste prevođenja kaže: "Iako zanimanje sudskog tumača zvuči kao mnogo ozbiljniji poziv, pogotovo zbog tog pridjeva ‘sudski‘, koji ima služben i formalan prizvuk (zanimljivo je da su u mnogim zemljama ti prevoditelji nazvani ovlaštenim ili certificiranim prevoditeljima), a sa sobom nosi određene pravne obveze i posljedice – jer sudski tumači svojim pečatom i potpisom jamče stopostotnu vjernost prijevoda izvorniku, a u suprotnom podložni su tužbama i zakonskim reperkusijama – moram napomenuti da odgovornost književnih prevoditelja nije ništa manja; baš naprotiv, o književnim prevoditeljima katkad ovisi ne samo prijem i dojam pojedinog autora ili autorice nego i cijele kulture kojoj književni tekst pripada, a nesavjestan ili manjkav prijevod može stvoriti posve pogrešnu sliku jednog cijelog naroda i njegove kulture, što za posljedicu ima stereotipno ili čak rasističko razmišljanje. Može se, dakle, reći da su sudski tumači i književni prevoditelji samo površinski različiti, a u svemu bitnom zapravo jednaki."

Koliko će umjetna inteligencija utjecati i koliko je već utjecala na prevođenje? Hoće li to značajno smanjiti posao za prevoditelje? Što umjetna inteligencija u domeni prevođenja - ne može napraviti?

"Prevoditelji imaju puno prilika za razvoj vještina koje umjetna inteligencija neće tako brzo zamijeniti. Primjerice, prijevodi su nerijetko i umjetnička djela (kao što je to slučaj kod književnog prevođenja ili podnaslova) koja iziskuju iznimno poznavanje jezika i kulturoloških nijansi, ali i kreativnost i snalažljivost. Strojevi i alati kojima se koristimo nemaju istančan stil i emocije koje svaki čovjek posjeduje i ne mogu prenijeti doživljaje s jednog jezika na drugi. Upravo nas zbog toga klijenti i angažiraju i iz tog razloga smatram da nemamo razloga za brigu.", pripovijeda prevoditeljica, sudska tumačica, Anja Lordanić Mustać.

Navodi primjer prijevoda web-stranice: "Neovisno o tome bavimo li se prevođenjem ili ne, uvijek vrlo brzo možemo razaznati radi li se o strojnom ili ‘ljudskom‘ prijevodu. Stoga će klijenti koji drže do svoje reputacije naručiti prijevod od stručne osobe jer se i oni svojim klijentima žele predstaviti u najboljem mogućem svjetlu. Ako je kvalitetan, prijevod koji je rezultat rada osobe, a ne stroja, ulijeva povjerenje i donosi vrijednost. Prije preuzimanja projekta obavljamo konzultacije s klijentom, razgovaramo o ciljnoj publici i o rezultatu koji klijent želi postići, a sve su to koraci koje strojevi (još) nisu usavršili. Ni u jednom se slučaju ne radi isključivo o prenošenju ideja s jednog jezika na drugi."

Anja Lordanić Mustać kao sudska tumačica u zadnjih je pet godina, otkako radi taj posao, prevela, među ostalim, na stotine službenih dokumenata ljudi koji odlaze iz Hrvatske bilo da žele radili ili studirati u inozemstvu, kao i onih koji se žele zaposliti u Hrvatskoj i slično.

Spominje primjer ovjerenih prijevoda: "Raznim će ustanovama uvijek trebati pečat stručne osobe i to je nešto što će uvijek biti na cijeni. Svakom prevoditelju savjetujem polaganje ispita za sudskog tumača jer je to investicija koja će se vrlo brzo i višestruko isplatiti, i s pomoću koje osiguravamo svoju dugovječnost na tržištu.

S druge strane, tržište se ipak mijenja; polako nestaje srednji segment prevoditeljskog tržišta. Mnogi će klijenti i agencije ili pribjegavati prevoditeljima koji nude iznimno niske cijene (odnosno onima koji uređuju strojno prevedeni tekst) ili će biti spremni izdvojiti ozbiljnije novce za premium prevoditelje koji će ponuditi veću vrijednost klijentima. Potonji bi, primjerice, mogli raditi za marketinške agencije kojima je potrebna lokalizacija slogana ili reklama, što trenutno nijedan stroj nije sposoban učiniti na zadovoljavajućoj razini. U spomenutom srednjem dijelu tržišta su i prevoditelji koji nisu specijalizirani za određena područja. Baš kao što postoje liječnici kojima se obratimo ako imamo specifične tegobe, tako postoje i prevoditelji koji su dobro upoznati s materijom na kojoj rade i na taj se način predstavljaju na tržištu – kao specijalizirani prevoditelji za određena područja. U nedostatku specijalizacije, prepoznatljivost se gubi i sve je teže doći do posla, odnosno veći su izgledi da će strojevi preuzeti kormilo.

Ako govorimo o usmenim prevoditeljima, njihove će usluge još dugo biti potrebne. Usmeno prevođenje odvija se na licu mjesta, traži vještine koje se godinama usvajaju. Ako imate partnera koji je strani državljanin, možete li zamisliti da tijekom vjenčanja pored vas, umjesto osobe, stoji računalo i tumači vaše zavjete na drugom jeziku? To će se možda i dogoditi u budućnosti, ali to trenutno nije stvarnost.", kazuje Anja Lordanić Mustać te dodaje:

"Ova se tema ne odnosi samo na prevoditelje, već i na grafičke dizajnere, računovođe, osobe zaposlene u korisničkoj podršci ili administraciji, odnosno sve one kojima se posao drastično promijenio nakon pojave specijaliziranih alata. Ponekad bismo trebali izaći iz okvira vlastite struke i kod drugih kolega i kreativaca naći inspiraciju i ideje za razvoj poslovanja. Potrebno je pratiti tehnologiju, vidjeti kako nam može pomoći i olakšati posao, oni koji je odbijaju suočit će se s problemom održivosti poslovanja.

U posljednje vrijeme sve više imamo tendenciju svoju svakodnevnicu gledati kroz prizmu ubrzavanja, produktivnosti i efikasnosti, ali će ljudski kontakt uvijek biti potreban, a ako je alat u dobrim (ljudskim) rukama, rezultat može biti samo još bolji."