100 GODINA OD OBJAVE JOYCEOVIH 'DUBLINACA' Najutjecajnija zbirka priča svih vremena

U svojih stotinu godina Joyceovi “Dublinci” zaboravljani su i otkrivani po diktatu prolaznih književnih trendova. Premda, vjerojatno i nije postojalo neko ozbiljno književno vrijeme koje bi “Dublince” baš ignoriralo. No, teško je zamisliti kako bi slava “Dublinaca” ikada više mogla potamnjeti: kao tako utjecajna zbirka priča - možda i najutjecajnija uopće - postala je kanon, danas smisleniji nego ikada ranije. Vodeći svjetski autori kratke priče - poput Alice Munro, Williama Trevora ili Tobiasa Wolffa - uglavnom su dječica rođena iz braka Joycea, Kafke i Čehova.

Moralna povijest

Iako prvi put objavljeni baš slavne 1914, što se danas čini pomalo simboličnim, taj je datum zapravo slučajan: Joyce je “Dublince” napisao između 1903. i 1907. u Dublinu, Zürichu, Puli, Rimu i Trstu, da bi ih objavio punih osam godina kasnije nakon što se s nakladnicima natezao uglavnom oko budalaština. Ovu je knjigu Joyce želio napisati kao irsku “moralnu povijest”, a Dublin je izabrao kao središnje mjesto “paralize”, i ta je “paraliza” postala prvo što se spomene kad god se povede razgovor o “Dublincima”: već na prvoj stranici prve priče u knjizi (“Sestre”) Joyce piše kako mu je “paraliza“- u hrvatskom prijevodu prevedena kao “klijenut” - “uvijek čudno zvučala, kao riječ gnomom u Euklidu ili riječ simonije u katekizmu”. Joyce je knjigu dvostruko uokvirio: priče bez zajedničkih likova, smještene u Dublin, poredane su simboličko-kronološki: djetinjstvo, mladost, zrelost, javni život i na kraju, kao svojevrsni epilog, smrt u slavnoj pripovijesti “Mrtvi” po kojoj je John Huston 1987. snimio podjednako slavan film.

S Joyceovom “paralizom” valja rukovati oprezno jer su “Dublinci” nabijeni kojekakvim događajima i značenjima: likovi ovih priča žive, umiru, emigriraju, opijaju se neljudski, mlate svoju djecu, nasjedaju na jeftine trikove, međusobno se ponižavaju, a i kad im se ukaže prilika da pobjegnu iz tog pakla - kao Eveline u istoimenoj priči - u zadnjem trenutku se predomisle. Jedan jedini lik - boemska novinarska zvijezda Ignatius Gallaher, očito pseudautobiografski lik, uspio se, ali samo naizgled, odlijepiti od Dublina: pred kraj priče “Oblačić” vidimo i njega kao dublinskog zatočenika i provincijalca koji sanja o nekoj bogatoj udovici. Joyce je čitavu knjigu premrežio autobiografskim iskustvima: najslavniji je primjer svakako Joyceovo presvlačenje u lik Gabriela Conoroya u “Mrtvima”: jasno je tko je zapravo bio “sit svoje zemlje” i koga su optuživali da je Britanac jer piše književne kritike u Daily Mirroru. (“Zar vi nemate vlastitu zemlju, vašu vlastitu domovinu i vlastiti narod” - pita ga gospođica Ivors.) U “Dublincima” sve, dakako, kuha od ksenofobije, nacionalizma, nasilja, nesnošljivosti i šovinizma, što knjigu čini vječno aktualnom. Pa ipak to ni izbliza nije sve: Joyce podjednako dramatično piše o ljubavi, braku, politici, religiji i smrti, grijehu i krivnji, sve duboko uronjeno u tešku atmosferu provincije. Koliko god da su potonuli u pare alkohola, obiteljskog nasilja i nasilnog nacionalizma, gotovo bez imalo šanse za pristojan ili barem koliko-toliko smislen život, Joyceovi likovi se i stoički nose sa svojim demonima. U “Dublincima” je Joyce ispjevao svojevrsnu himnu toj drami života, a Dublin pretvorio u metropolu svih provincija: u panonskoj provinciji, recimo, u mađarskoj, hrvatskoj ili rumunjskoj, Joyce se iščitavao do besvijesti pa nije ni čudo što su iznikli tako čudnovati džojsovski cvjetovi poput Kiša i Krasznohorkaija.

Optužnica i obrana

Palanački skučenom životu i njegovim akterima Joyce istovremeno ispisuje optužnicu i obranu i nikome ne ostaje dužan, najmanje čitateljima koji se moraju nositi s mnoštvom kontradiktornih osjećaja dok čitaju ovu knjigu. Uzmimo samo bijesnog i frustriranog Farringtona, kojeg supruga Julia zlostavlja dok je trijezan, on nju kad je pijan, o kojem je teško imati lijepo mišljenje nakon što na kraju priče “Prijepis” prebije sinčića premda ga ovaj preklinje da to ne učini (“Tata nemoj, nemoj izmolit ću ti Zdravomarije”), no Farrigtonov sirenski poziv na junačku pijanku po dublinskim bircuzima i birtijama je takav da bi mu se Joyce prvi pridružio. I prema bratu Polly Mooney u priči “Pansion” Joyce očito gaji simpatije (“bio je promućuran i s konjima i s artisticama, znao se dobro tući i pjevati šaljive pjesme”) dok gospodina Duffyja u priči Bolan slučaj istovremeno i cijeni i prezire.

Tako “Dublinci” i danas sjaje mnoštvom sličnih sitnih finesa, prividnih oksimorona i minijatura, lakih i ironičnih prijelaza, primjerene lirike i humorističkih naljepnica (“Poštovala je svog muža kao što je poštovala i Glavnu poštu” u priči “Majka”). Ako kažemo kako su priče u “Dublincima” naturalističke i realističke, gotovo da nismo ništa rekli, možda je bolje kad bismo ih nazvali fingiranim realizmom ili nekako drukčije. Sonja Bašić u “Subverzijama modernizma” ove je priče nazivala “varljivo običnim”. Kritika je u proteklih sto godina rado popisivala rješenja kojima je Joyce potkopavao klasični realizam, minimalizam, neutralnost i impersonalnost prvi su na tom spisku, no trebalo bi nam puno šarolikiji rječnik da opišemo čitateljske osjećaje kad se jednom nađe pred tom orkestracijom suspregnutosti i discipline, pred tim otmjenim proznim stilom, koji i danas priče čini tako modernim, uzbudljivim i mladalačkim. Premda je iskoračio iz realizma, Joyce je shvaćao važnosti efekata realnosti i zato se obilno služio arhivskom građom, ponajprije novinama i enciklopedijama i katalozima, no prava ostavština leži u konstataciji da su ove priče “bez zapleta, bez zaokružena završetka, bez zaključka” (Sonja Bašić). Gotovo da bismo mogli reći kako je Joyce u “Dublincima” ponovo izmislio realizam isprobavajući rješenja koja će kasnije proslavila mnoge pisce, uključujući Raymonda Carvera. Možda je baš Joyce prvi shvatio važnost neispričanog.

Lirski epilog

Ništa ovdje nije lažno ni namješteno niti iskalkulirano: Joyce je istovremeno konzervativan i subverzivan pisac. U “Dublincima” se zapravo radi o ukidanju proizvoljnosti pisanja, ukidanju samovoljnog i samodostatnog “štrikanja”, kao i ukidanju proizvoljnog čitanja i interpretacija. Prve priče su ispričane u prvom licu, dok u posljednjim više uopće ne znamo što likovi misle ili osjećaju. Najslavnija, premda možda ne i najbolja priča “Mrtvi”, stoji nekako izvan zbirke, kao lirski epilog. Posljednje rečenice u priči i knjizi očito su prošireni epitaf: “I dok je slušao kako pahuljice lepršaju kroz svemir, njegova je duša polako gubila svijest, a snijeg je lagano padao na žive i mrtve, lagano, kao što dolazi njihov posljednji čas.”