BERNARD TOMIĆ

Zvijezda &TD-ove hit predstave ‘Gard‘: ‘Gluma mi se desila slučajno. Bio sam ministrant u osnovnoj školi i krenuo na dramsku radionicu...‘

Bernard Tomić

 Lucija Ocko/CROPIX
Mnogi misle da je kazalište nešto uzvišeno i ‘hoch‘, maltene elitistički, što uopće nije točno‘

"U prostoru koji elemente filmskog i kazališnog suprotstavlja jedne drugima, isprepliće ih i pomiče im granice, istinu poistovjećuje s fikcijom, zapravo se odvija jedna vrlo jednostavna priča kakve se ne bi posramio ni najbolji žanrovski boksački film iz sredine sedamdesetih. Jedan dio te priče odvija se pred kamerama prema unaprijed određenim pravilima, dok se ono što je teže postaviti u okvire događa između tejkova i u puš-pauzama. Ako tempo snimanja to dozvoli, otvaraju se i teme poput potrebe za samoispunjenjem kroz ostavljanje nasljeđa i ranjivosti u svijetu koji iskrenost ne drži na cijeni. Ono što uz svu rigidnost svojih termina i rokova filmski svijet trpi su ponovni pokušaji i naknadne korekcije. Stvaran život i kazalište u tom smislu ne opraštaju mnogo. U oprečnosti koja nastaje spajanjem tih dvaju medija zapravo leži misao vodilja iza tvrdoglavog i opetovanog iskušavanja metode pokušaja i pogreške: jedino što sad možemo napraviti je bilo što. Akcija!", ovako je predstavu "Gard" prije točno godinu dana predstavio dramaturg Filip Rutić.

Apsolutni hit Teatra &TD okupio je odličnu glumačku ekipu, a nas je osobito oduševio Bernard Tomić, 31-godišnjak koji je igrao i u "Ženi popularnog pokojnika", "Procesu Kafka", "Kataloncu", "Mladeži bez Boga", "Huddersfieldu"... Nažalost, Velika dvorana zagrebačkog Teatra &TD, u kojem Bernard radi punom parom, do daljnjeg nije u funkciji, što je, kako je službeno objašnjeno, odlučeno na temelju analize stanja zgrada, konstrukcije i mišljenja ovlaštenog inženjera građevine (statičara) o sigurnosti korištenja javne zgrade, pa se sve predstave koje je tehnički moguće izvesti održavaju u Polukružnoj dvorani. Iako je ova vijest svima iz &TD-a bila težak udarac, stajanja nema, na veliku sreću njihove vjerne publike.

Autorski tim predstave "Gard" Filipa Rutića i Dražena Krešića, nastale u produkciji Teatra &TD, u rujnu je osvojio nagradu Ivo Hergešić Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa za najbolje ostvarenje u sezoni 2022./2023. Kritika vas hvali, publika je također oduševljena. Jeste li vi osobno zadovoljni projektom?

- Jako sam zadovoljan! S nekim ljudima radio sam prvi put, to su divni kolege, u pitanju je isključivo mladi ansambl, a po mom mišljenju, to bi tako i trebalo biti na nezavisnoj sceni, osobito u jednom studentskom kazalištu kao što je &TD. A s druge strane, zadovoljan sam jer je taj proces trajao dosta dugo, duže nego što danas traju ovi instant procesi od mjesec, mjesec i pol, dva. Mi smo na ‘Gardu‘ radili više od pola godine, u dva navrata, s jednom velikom pauzom tijekom ljeta. Dogodilo se to da smo došli do točke u kojoj više nije bilo povratka - naime, bilo je baš loše i onda nas je Dražen Krešić raspustio za ljeto, odbacio sve početne ideje... Startna pozicija bila je da se radi ‘Starac i more‘, nešto iz toga, pa nešto oko Ernesta Hemingwaya, no sve to na neki način je otpalo, doduše ostao je jedan simboličan dio, a onda su se Krešić i dramaturg Rutić pojavili s novim tekstom, koji je puno više dimenzionalan. Tad smo zapravo u vrlo kratkom roku napravili finalnu verziju i s obzirom na čitav proces, jako sam zadovoljan, pogotovo zbog autorskog tima koji se pokazao i više nego iskusnim.

image

Nikola Nedić i Bernard Tomić u predstavi ‘Gard‘

Luka Dubroja

Za one koji još nisu uspjeli pogledati predstavu, možete li nam ukratko predstaviti svoj lik?

- Ima tu nekoliko metafizičkih elemenata, ali u principu igram glumca koji se zove kao što se zovem ja, dakle u neku ruku igram sebe. Moj lik dobio je ulogu u jednom filmu u kojem glumi Srbina, na srpskom, beogradskom dijalektu i on je zapravo u svojevrsnom sukobu s glavnim protagonistom, Teom, kojeg glumi Nikola Nedić. Da ne otkrivam previše, cijela predstava fokusira se na Teove odnose s ljudima u njegovom životu, a konkretno, što se tiče filma na kojem njegov lik radi, ja sam mu, hajdemo to tako reći, kao neki antagonist.

U vašem liku ima i burleske, on je u neku ruku karikaturalan, dominantna muškarčina, sa svim tim silnim tetovažama...

- Ima tu raznih kombinacija, a ako je on Srbin, palo mi je na pamet, kao i Ivi Dežmar koja je radila šminku, da bi to trebalo uključivati neke elemente srpstva i pravoslavlja - zato on na prsima ima ogroman križ - krst, tu su i dvoglavi orao te četiri slova ‘S‘ na bedru, što je nemoguće oprati poslije predstave, doslovce moram klečati u kadi i ribati se, zatim Slađana na ćirilici ispisana na leđima, neki revolveri... To je svojevrsna referenca na te borce, koji su nam prepoznatljivi kao prgavi, u jednu ruku to bi bio Conor McGregor, ne kažem da sličim njemu, ali to je taj element bahatog showmana, punog tetovaža... U ovoj predstavi zbilja ima puno referenci, treba je pogledati dva, tri puta da shvatiš što je, zbog čega je i odakle sve dolazi.

image

Bernard Tomić u predstavi ‘Proces Kafka‘

Luka Dubroja

No predstava nije samo o snimanju filma. Tu je i ta dubina koja se ocrtava u privatnoj, dramatičnoj komponenti glavnog lika.

- Radnja je miks ideja - dok se razgovaralo o tome koji bi mogli biti uzori ili uzroci u radu ove predstave, u prvom redu jasno smo se referirali na film ‘Rocky‘, a s druge strane to se križa s referencom na ‘Birdmana‘, kao da smo napravili njegov negativ - jer ‘Birdman‘ je film koji prati rad na kazališnoj predstavi, a mi smo napravili predstavu koja prati snimanje filma. Iz ‘Birdmana‘ je malo više preuzet taj dio privatnih, osobnih trauma, odnosa sa ženom, gubitak sina... Kad se u ‘Gardu‘ baš snima film, referiramo se na ‘Rockyja‘, a ono što je između tih takeova referira se na ‘Birdmana‘.

Zanimljiv je i životinjski element te njegova simbolika koji se pojavljuju u predstavi. Možete li nam reći nešto više o tome?

- O biku bi više znali reći Dražen i Filip, jer simbol bika može biti bilo što, od dominantne životinje, taj neki macho element, za koji sam siguran da je reminiscencija i direktna referenca na ono što je ostalo od prvog dijela naših proba, gdje smo se bavili Hemingwayem, koji je bio opčinjen bikovima i Pamplonom, bio je mačist, cuger, ženskaroš, tako da motiv bika zapravo ide iz svega navedenog. I savršeno se uklopio.

image

Bernard Tomić u predstavi ‘Gard‘

Luka Dubroja

Osim u "Gardu", gdje vas još možemo gledati?

- Imam dvije predstave u KunstTeatru, Flex i Ti si prvi hrabar. U Itdu igram još i u Ženi popularnog pokojnika, te u Kataloncu i Procesu, dvije možda i najdraže moje predstave. Od siječnja se u ZKMu obnavlja i Mladež bez boga Boruta Šeparovića, tako da ću i tamo nastupati.Pripremam i neke stvari za iduću godinu, ali to je još u povojima pa ne bih o tome previše govorio, ali snimao sam film ‘Proslava‘, za koji režiju potpisuje Bruno Anković a nastao je po istoimenom romanu Damira Karakaša. Snimali smo ga u Lici i mislim da će sljedeće godine biti vani, sad je u montaži i jako mu se veselim, baš me zanima kakav će biti ishod svega toga. Tu sam igrao glavnu ulogu, što mi je prva glavna uloga u dugometražnom filmu, za mene možda i najizazovniji pothvat dosad.

S obzirom na to da niste član nekog institucionalnog ansambla, kako zapravo izgleda vaš rad?

- Izazovno je i teško, ali to je bila moja pomalo ishitrena i mladenačka odluka za koju, kad nema posla, odgovorno snosim posljedice. Sam sam si za to kriv - naime, nisam završio niti tri godine Akademije, a to je uvjet da bih uopće mogao biti zaposlen u ansamblu. Zašto nisam završio, neću sad duboko ulaziti u te razloge, tako sam odlučio, ali što sam stariji, vidim da su izazovi golemi jer ovisiš o tome koliko radiš. Volim samom sebi reći da me to na neki način i motivira, držim se toga da si ne mogu dozvoliti dvije loše predstave, iako sam si sigurno dozvolio nekoliko loših predstava, možda i više desetaka njih, ali to je ta neka pozicija koja me cijelo vrijeme drži na oprezu, svjestan sam toga da moram proizvoditi stalno i raditi kvalitetno kako bih imao prihode i od nečega živio. Zato je za mene bio dosta velik udarac ovo što se nedavno dogodilo s &TD-om, s njihovom Velikom scenom, četiri ili pet predstava koje ondje imam sad su otpale, barem na neko vrijeme, dok se ne vidi kako ćemo i što ćemo, hoće li se igrati u nekom drugom prostoru, hoće li se te predstave možda prerežirati pa izvoditi... Sve u svemu, ovo je baš izazovno razdoblje za mene. Prije toga imali smo koronu, kazališta su dugo bila zatvorena. I taman kad je to završilo, kad se sve opet zavrtjelo, kad su krenule nove predstave, dogodi se ovo. Ali to je tako, treba to prihvatiti, nije sve uvijek zlatno doba - ni sve dobro uvijek ne traje dugo, isto je i s lošim, neće trajati zauvijek. Jedino što mi freelanceri na nezavisnoj sceni u toj poziciji možemo napraviti jest truditi se raditi svoj posao što kvalitetnije i da budemo prepoznati.

Mana nezavisne scene već smo se dotakli, a koje su joj prednosti?

- Da, najveća mana joj je neizvjesnost, nemaš siguran i stalan prihod, koliko napraviš, toliko ćeš imati, a prednosti su razne - radim s puno različitih i divnih ljudi, stalno je netko drugi i novi u igri, pogotovo u KunstTeatru - ondje nema ansambla, ali postoji neformalna družina i svi se jako dobro poznajemo. S druge strane, ja kao freelancer mogu birati projekte, naravno, ako se nađem u poziciji da mogu birati, ako nije da baš trebam za kruh pa moraš pristati na sve. Osim što mogu birati projekt, mogu odustati, izaći iz istog bez da se ikome zamjerim. Sigurno bi mi puno olakšalo život da sam u ansamblu i da imam stalnu plaću, ali isto tako mislim da bi to na mene loše utjecalo - to me pomalo podsjeća na uredski posao, stalno si s istim ljudima - ne znam, možda griješim jer nikad nisam to iskusio pa mi je i teško govoriti iz te pozicije. No veliki plus nezavisne scene je taj što se na njoj rade nekonvencionalne stvari koje znaju biti jako zanimljive. Iako su te predstave produkcijski manje od ovih institucionalnih, one sad već u pravilu znaju imati puno, puno bolju ‘prođu‘ kod publike. Izlaze iz okvira i to se itekako osjeti.

Prije dvije godine dobili ste nagradu Sabrija Biser za mladog glumca do 28 godina, a nedavno ste nagrađeni i na Gavellinim večerima i to u muškoj konkurenciji za ulogu upravo u "Gardu" uz obrazloženje kako ste "koristeći jezični i minimalni tjelesni pomak uspjeli oživotvoriti karakter koji svojim izmjenama na vrlo jednostavan i efektan način reflektira i velike dramske i društvene kontraste". Koliko vam znače ta priznanja struke, a bilo ih je podosta u vašoj dosadašnjoj karijeri?

- Da, tu je i nagrada Ivo Fici u istoj kategoriji, zatim Dani satire, Bobijevi dani smijeha, nagrada Kata Novaljka, dvije nagrade hrvatskog glumišta za poseban doprinos za ‘Flex‘ i ‘Proces‘... Naravno da čovjeku bude drago, ali na kraju krajeva, nečija je odluka da ćeš baš ti dobiti nagradu za nešto, najgore je da te to ponese, da pomisliš da si najbolji, moram sad citirati kolegu i velikog prijatelja Matiju Čigira koji je jednom rekao: ‘Ne može nitko biti najbolji, jedino što možeš biti je najbolji od sebe‘. Ako to zbilja bude tako, da si najbolji od sebe, onda se dogodi da netko to prepozna, vidi i nagradi, ali sve te moje nagrade zapravo su produkt odnosa s ostatkom ansambla - jer da nije bilo svih tih ljudi u predstavi, ne bih ni ja dobio tu nagradu, to je timski sport prije svega.

image

Bernard Tomić s nagradom Kate Novaljka

Damjan Tadic/CROPIX

Kako je uopće izgledao vaš glumački put?

- Nije me oduvijek zanimala gluma, desila mi se slučajno. Bio sam ministrant u osnovnoj školi, a tamo negdje u šestom ili sedmom razredu u Župi sv. Petra krenula je dramska radionica i roditelji su me nagovorili da odem. Bilo je zabavno, to mi je tad bila igra, nisam bio svjestan što mi tamo uopće radimo. Radionicu je vodila Irena Kolar, koja je radila i kao dramska pedagoginja u ZKM-u. Nakon nekog vremena rekla mi je kako bi voljela da dođem k njima, pristao sam, otišao i u ZKM-u upoznao Nikolu Nedića, bili smo zajedno u grupi. I onda se desio ključan trenutak - kad smo bili u prvom razredu srednje škole, Borut Šeparović imao je audiciju za predstavu ‘Generacija 91. - 95.‘, koju je radio isključivo s klincima koji su rođeni između ‘91. i ‘95. (i to po tekstu ‘Jebo sad hiljadu dinara‘ Borisa Dežulovića) - ja nisam htio ići na tu audiciju, ali Nikola me nagovorio da odemo zajedno, otišli smo i obojica dobili uloge. Da ne duljim previše, Šeparović nam je svima promijenio živote, upoznao nas s kazalištem i dao nam poticaj da idemo dalje, da se usavršavamo, da postanemo dio kulturnog života Zagreba i Hrvatske.

Kaže se da glumac nikad ne prestaje raditi na sebi - kako taj rad izgleda u vašem slučaju?

- Puno jedem i pijem (smijeh)! Pa ne znam, iskreno, ne znam odgovoriti na ovo pitanje, mislim da je to kao priprema neke uloge, to je potpuno individualna stvar za svakog od izvođača, nema tu jednadžbe ili formule. Za neku ulogu moraš voditi računa o prehrani, barem je tako bilo sa mnom kad sam radio film s Ankovićem, morao sam i smršaviti i zapustiti se za potrebe te uloge, što je bilo prilično zanimljivo i izazovno, moraš si dati malo više truda. Ali za mene je ipak najbitnije promatrati svijet oko sebe, ljude, prijatelje, primjećivati, osluškivati, onda to životno iskustvo koje skupljaš svakog dana, otkad se probudiš pa dok ne zaspiš, sve to negdje lebdi u malom mozgu i onda izlazi, uključuje se na probama, ako si ‘atento‘ i prisutan u trenutku.

image

Bernard Tomić u predstavi ‘Proces Kafka‘

Luka Dubroja

Jeste li privatno ekstrovert ili introvert, može li vas se uopće staviti u jednu od ovih kategorija?

- Mislim da tu nema pravila, sve ovisi o tome u kojoj si fazi života, što ti se dešava na privatnom, ljubavnom, financijskom, obiteljskom planu... Teško mi je igdje se svrstati, volim za sebe misliti da sam introvert, a onda se s druge strane uhvatim kako urlam, derem se, zabavljam, pričam viceve i gluposti, radim budalu od sebe, onda ispada da možda i nisam baš toliki introvert - moglo bi se reći da plešem po tim granicama.

Kako stojite s televizijskim formatima i što mislite o sapunicama? Čini li vam se da su glumci koje gledamo na malim ekranima "vidljiviji" od ovih kazališnih? Činjenica jest da ih ljudi puno više prepoznaju - smeta li vam to?

- Kazalište daje i treba nuditi stvari za svakoga, zato i ima raznih vrsta kazališta i siguran sam da svaki čovjek u svakom trenutku bilo gdje u Hrvatskoj može pronaći predstavu za sebe - i onaj tko voli gledati ‘Zauvijek susjedi‘ sigurno može pronaći kazališni pandan tome i uživati u njemu, samo što to zahtijeva izlazak iz kuće, a radio si cijeli dan, moraš fizički otići u kazalište, platiti tu ulaznicu koja baš i nije jeftina, a doma si napraviš kokice za puno manje novca i uživaš cijelu večer, usput peglaš, spremaš... Naravno da su glumci s malih ekrana prepoznatljiviji, ali to eventualno može smetati egu nekoga tko misli da bi trebao biti prepoznatljiv, mene to apsolutno ne dira. Treba snimati, naravno, i ja volim snimanje, ali meni je kazalište ipak prva ljubav, a hiperprodukcije poput sapunica jednostavno me u trenutačnoj fazi karijere ne zanimaju. Smatram da bih sad trebao dodatno napredovati i raditi na usavršavanju svojih vještina da bih se možda u budućnosti mogao upustiti u rad u takvom formatu.

image

Vojislav Brajović i Bernard Tomić na svečanom zatvaranju 36. Gavellinih večeri

Vanesa Pandzic/CROPIX

Što bismo kao društvo, na svim razinama, trebali i morali napraviti po pitanju unaprjeđenja kulture?

- Ja sigurno nisam mjerodavan davati svoje sudove oko tih stvari, ali činjenica je da se puno toga može promijeniti, a to bi značilo da treba odgajati društvo ako se želi ići u pravom smjeru, treba krenuti s obrazovanjem, već u osnovnoj i srednjoj školi. Premda su, realno, osnovnoškolci i srednjoškolci naša možda najredovitija publika, zato što oni moraju ići u kazalište. Sjećam se svoje generacije, kad smo bili klinci i kad smo trebali ići u kazalište, meni to nije bio doživljaj u smislu ‘super, sad ćemo ići gledati predstavu‘, nego ‘odlično, nećemo imati blok sat biologije‘. Možda bi se trebalo probati drugačije, možda s više radionica, da mladi ljudi dobiju što više mogućnosti upoznavanja s kazalištem, ali i kulturom općenito. Jer neće se svatko baviti glumom, netko će možda odlučiti da želi pisati, režirati, ili će ga samo zanimati taj medij kao takav... Mnogi u glavama i dalje imaju krivi stereotip o kazalištu, misle da je kazalište nešto uzvišeno i ‘hoch‘, maltene elitistički, da se ondje priča jezikom koji ne govori nitko osim možda Saše Kopljara, što apsolutno nije točno i od takve percepcije definitivno se treba maknuti.

Koliko u svijetu glume ima ega, taštine, konkurencije i podbadanja?

- Gdje ima ljudi, ima i podbadanja, to zbilja nema veze s ovim poslom, već je prisutno u svim porama našeg društva, u to sam siguran.

Uspijete li s pozornice doživjeti publiku, iščitati reakcije gledatelja?

- I da i ne. Dva, tri puta vidio sam da je netko čak i zaspao usred predstave! Jednom je to baš bilo i na ‘Gardu‘, gospođa u prvom redu baš je slatko spavala pa sam je malo i preplašio, nisam si mogao pomoći. Ispred scene smo, udaljeni metar od nje, morao sam reagirati, na kraju sam je i probudio! Ali nemam ništa protiv toga, svatko dolazi u kazalište iz nekih svojih razloga, ako je nekome dosadno, neka spava, neka izađe, briga me! Ali da, prepoznaju se reakcije, ako se radi o humornim elementima, očekuješ gdje će biti smiješak ili pljesak, a kad je u pitanju baš jako dobra predstava, kad nema previše bespotrebnog hihotanja, onda se desi i ta neuobičajena reakcija, e onda znaš da je publika ‘ubola‘ predstavu od početka do kraja, da su prepoznali taj poseban detalj i to mi je najdraže.

image

Nikola Nedić i Bernard Tomić u predstavi ‘Gard‘

Luka Dubroja

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. listopad 2024 08:32