Ivan Popovski (r. 1969.) režirao je najbolju predstavu ove sezone u Zagrebu. Ovaj njegov "Višnjik" jest remek-djelo promišljene jednostavnosti. Napokon sam vidio Čehovljevu komediju koja je i režirana kao komedija.
Čehov u nas gotovo nikad nije izazivao smijeh, tako da je i meni ovo gotovo posve novo iskustvo. Gledao sam razne "Višnjike" od sredine devedesetih godina prošloga stoljeća, a ni jedna me se ta predstava nije dojmila - što se kaže - osobno. Sad sam se pak osjećao kao da sam u novom svijetu, ali u kojem mi je sve poznato. Čehovljevi plemići, njihova pratnja i sluge ovdje postaju naši susjedi, čije ponašanje nas i privlači i zabavlja, a dakako i rastužuje posve neposredno.
Popovski je u ruskom kontekstu naše gore list, Makedonac iz Skopja, koji je završio najprestižniju moskovsku kazališnu akademiju i postao jedan od najprestižnijih redatelja u Moskvi, dakle na svijetu. Upoznao sam ga prije dvadeset godina kad je na poziv Mani Gotovac režirao na Splitskom ljetu Koltèsova "Roberta Zucca", a razgovarali smo, i za novine, pošto je prije deset godina u ZKM-u režirao "Idiota" Dostojevskog, također jednu predstavu čije "kadrove" do danas nisam zaboravio.
Rat je, ruski je režim podivljao i pokušava uništiti Ukrajinu, a u Rusiji provodi neostaljinističku opresiju prema vlastitom stanovništvu, tako da sam izbjegao susret s Popovskim jer samo bih ga u nevolje mogao uvaliti. Dovoljna je ova predstava, ona je sve što Putinov režim nije, poštena, skromna, promišljena i topla i govori sama za sebe. Uostalom, Čehova bi danas zabranili u Rusiji da tako pesimistično piše o ruskoj kulturi i mentalitetu. Ukratko, igrati ovakvog i ovako Čehova znači samo po sebi odupirati se narativu aktualnog ruskog rata protiv susjeda.
Kostime je, kao i za njegovog "Idiota" prije deset godina, kreirala Doris Kristić, tri kompleta, posve klasično i rekao bih također svjetski. Znači, dojmljivi kostimi vjerni su vremenu radnje i uputama u didaskalijama, a cijeli je rad krojački, kakvih pedeset odora, kaputića, podsuknji, šalvara, pao na pleća svega dvoje majstora krojača, Damira Buntaka i Snježane Šolić.
Scena je kreacija redateljeva i Nine Baćun, neobična kombinacija jednog skučenog podesta s namještajem i širokog prostora otvorene scene s kraja omeđene prozirnim tankim najlonom kroz koje prosijava svjetlo. Znači, trošilo se i na namještaj, ali ne preskupo plaćen, s buvljaka dijelom, pretpostavljam. Dojmljivo je i svjetlo, koje je opet osmislio redatelj, a radili su s njim Marino Frankola i Anton Modrušan. Dojmljiva je i dramaturgija Ivane Đule, jer tekst nikad ne čujemo kao tekst, uvijek je tu radnja koja replike čini prirodnim. Scenski pokret rad je Petre Hrašćanec, nešto plesa, koji čini radnju makabričnom. Možda bismo glumu mogli nazvati naprednom vježbom iz Stanislavskog. Svaki glumac ima točno određen zadatak, da izgradi lik posve izvana, dotjeran u svakom pokretu, uobličen do trepavice a tek takav obojan i emocijom.
Izvanredna je Katarina Bistrović Darvaš kao Ranjevska, lik žene pomućene gubitkom djeteta, ali i dalje bezazlene: kao da je dijete izgubilo dijete. Izvanredan je i Filip Nola kao njezin pijani brat Leonid Andrejevič Gajev, očito neprestance pijan, ali to rutinski vješto skriva. Predstavljanje počinje zabavnim produljenim gegom Frano Mašković, kao nespretnjaković Jepihodov, kojemu sve ispada iz ruku, a ljubav iz očiju. Smiješan je i Rakan Rushaidat kao vječiti student Trofimov, lik koliko komičan toliko i tužan. Klaun bez crvenog nosa, rekao bih. Odličan je i Ugo Korani kao Lopahin, to mu je najbolja uloga dosad, a oduševljava i Doris Šarić kao Šarlota Ivanovna. Još igraju Tina Orladini, Milica Manojlović, Pjer Meničanin, Petra Svrtan, Amar Bukvić, Vedran Živolić, Kristijan Ugrina, Jan Vojvodić i Ivan Barišić, a uživo sviraju Franjo Stojaković, Radovan Bjelajac, Frederic Lanz i Vjekoslav Crljen. q