ZIJAH SOKOLOVIĆ 'Uporno analiziranje prošlosti razapinje nas i truje'

Nije jednostavno razgovarati sa Zijahom Sokolovićem. Okružen plastičnim kantama u koje s dotrajalog krova zagrebačkog Gavelle kližu kišne kapi grije se uz čaj u foajeu teatra. U pretincima torbe koju je strateški odložio blizu sebe poredao je pet mobitela, po jedan na mreži bosanskog, srpskog, austrijskog, hrvatskog operatera te jedan u kojem su “samo još neki brojevi”. Svaki zvoni, malo je reći barem jedanput u pola sata. Sokolović svako toliko u pola rečenice zastane, mjerka torbu, osluškuje metalni ton pa zaključi ‘aaa, to je... bosanski!’. Brzo se, s tek ponešto kurtoazne nelagode, maši stare Nokije, one iz donje pregrade desno.

Zvonjava mobitela

Dogovori za prekosutra sastanak u Sarajevu, vrati se našem razgovoru i Gavellinim večerima na kojima je minuli tjedan gostovao u Zagrebu s Narodnim pozorištem Sarajevo i predstavom Dine Mustafića “Divlje meso”. Netom što je krenuo pričati o Goranu Stefanovskom, jednom od ponajboljih dramatičara s prostora nekadašnje Jugoslavije i njegovu kultnom tekstu... “evo ga, zvoni srpski”, poletno će. Zovu iz Beograda, tamo ga ovih dana čeka premijera... A sve je to zapravo daleka budućnost, uzmete li da je još tu večer morao do Maribora, gdje... nije mi stigao reći koga i gdje glumi, jer zazvonilo je s austrijske mreže. Donosim u fragmentima pokušaj razgovora s glumcem koji... je glumac... je glumac:

“Stefanovski je pišući ovu dramu pisao tekst i za budućnost, stalno je aktualan. Divlje je meso i neki naš mitski odnos prema vlastitoj prošlosti; nas nerazumijevanje mita čini kaotičnima, a služi nam i kao opravdanje naših postupaka. Jer, svaki taj pogled unazad ostavlja samo tijelo u sadašnjosti, a sve naše emocije i sav razum odlaze u prošlost. Na uporno analiziranje prošlosti. To nas razapinje, truje našu logiku. Svi imaju svoje mitsko divlje meso. I Zapad ima svoje divlje meso. I dok smo mi razapeti u ustrajnoj analizi našeg divljeg mesa, oni, Zapad, zapravo tako skrivaju svoje divlje meso. I onda se čini da samo mi imamo problem prošlosti i tako, nepovratno, mi ispadamo inferiorni u odnosu na njih.” Političari i vjerski vođe, a sada i korporativni kapital, upiru se baš o to divlje meso: “Jer, kad narod bacite u divlje meso staro pedeset, stotinu ili čak pet stotina godina, taj narod postane potpuno nefunkcionalan za vrijeme u kojem živimo i onda ni to društvo, ni država ne može funkcionirati. Mi na Balkanu onda ne razumijemo vrijeme u kojem živimo. Jer, da razumijemo sadašnje vrijeme, bili bismo racionalniji i organiziraniji”.

Lekcija sa Zapada

U gotovo 32 godine, koliko ima status slobodnog umjetnika i putnika, a stalnu adresu u Beču, od tog je Zapada naučio ponešto i o “njima”, i o “nama”, i o - sebi.

“Naučio sam da trebam uložiti trud da razumijem vrijeme u kojem živim, da razumijem pravila novih i drugih prostora, jer što ih više razumijem, to više imam prostora i vremena za sebe, zato što ne trošim energiju na negiranje drugačijeg, samo zato što nije blisko mojim pravilima i uzusima. Lanjsku sam sezonu bio u angažmanu u njemačkom Eggenfeldenu, Theater an der Rott, u mjuziklu Topalovic & Söhne. Tamo se na probama ne uči tekst, jer smo ga svi sami naučili. Ako je proba u pet, onda točno počinje u pet i svi smo spremni u pet, svi igramo svaku probu punom snagom. I kada obnavljamo predstavu, probu igramo kao predstavu. Jer smo potpisali ugovor u kojem smo prihvatili obaveze. A na ovim prostorima, najčešće, glumci diskutiraju o svim događajima za koje nisu potpisali ugovor. Iako je proba u pet, svi ne dođu u pet, pa i ne počnemo u pet. Već u 5.10 tu su dvije grupe, jedni koji se ljute na one što nisu došli na vrijeme i oni koji su zakasnili s nekim njima dostatnim opravdanjem i sad se ljute na kolege koji se ljute na njihovo kašnjenje. Telefoniraju tijekom probe. Kada obnavljamo predstavu, poslije mjesec-dva neigranja, probamo tzv. talijanke, brzo govoreći tekst, bez situacija, bez svjetla, igramo površno i onda se vremenom to toliko izliže da smo daleko od one početne ideje predstave.”

Političko opismenjavanje

U Srbiji ovih dana priprema predstavu “Demokracija” za koju je napisao tekst, režira je, a i igra u tom komadu koji, kako kaže, nastaje u ciklusu “informativnih predstava o društvenim problemima”, koje su puno igrane i po Hrvatskoj. Radili su, u sklopu Sokolovićeva nagrađivanog projekta The/Arto, predstave o drogi, zatim o nasilju, sad je na redu političko opismenjavanje. “Mi, mislim na sve narode istočno od Zapada, ne znamo, nemamo elementarne informacije o demokratskom uređenju. Ne bi li glasujući gradili zadovoljavajuće društvo ili državu, moramo imati neko znanje. Ova predstava nudi zbir informacija o mogućem putu ka demokraciji. Zemlje zapadne Europe imaju nekakav postotak demokracije koji za određeni dio društva znači zadovoljavajući, miran život. Njihova srednja klasa ne raspravlja svaki dan o svakoj rečenici koju je rekao predsjednik ili premijer.”