Ksenija Zec

Zabranu zagrljaja i poljubaca u pandemiji intenzivno sam doživjela na pogrebu mojeg supruga

Ksenija Zec

 Nina Durdevic
Autorica je napravila koreografsko istraživanje zagrljaja. Premijera je 30. siječnja u zagrebačkom HNK

U vremenu kad su fizički kontakti, dodiri i zagrljaji izvan najužeg kruga postali ne jedino spontana nego i u raciju najprije promišljena i dopuštena si gesta, u doba pandemije, kad je poruka da dodir donosi virus, a ne radost, Ksenija Zec napravila je autorski projekt, koreografsko istraživanje zagrljaja. Tako je to i nazvala, jednostavno - "Zagrljaji". Premijera je u prostoru tonske dvorane zagrebačkog HNK u nedjelju, 30. siječnja. Otkud "Zagrljaji" usred ovog vremena bez zagrljaja i fizičkog kontakta?

"Potreba da se bavim istraživanjem zagrljaja nastala je nekoliko tjedana prije nego što je pandemija izobličila naše živote i prohibirala mogućnost fizičkog kontakta. U noći 30. siječnja 2020. uoči otvaranja Rijeka EPK-a, mojeg je supruga pogodio težak infarkt. Šest tjedana trajala je borba za njegov život na intenzivnom odjelu KBC-a Rijeka, gdje su nam predivni liječnici i sestre omogućili svakodnevni kontakt. Noćima sam proučavala načine komunikacije s osobom na aparatima, ali nigdje nisam pronašla kako grliti voljeno tijelo preko svih tih cjevčica, žica i aparata. Emocionalno, zagrljaj znači - nemati jasnu sliku gdje prestaješ ti, a započinje onaj drugi. U fizičkom smislu, zagrljaj je položaj koji obuhvaća tijelo i podrazumijeva stisak, privijanje i uranjanje. Takva vrsta fizičke razmjene u uvjetima intenzivnog liječenja nije bila moguća. Tada sam intuitivno razvila načine dodirivanja i obuhvaćanja tijela koji mogu supstituirati zagrljaje. I tada sam se istinski počela baviti značenjem zagrljaja. Pandemija je došla poslije i proširila je problem intimne pojedinačne obiteljske priče na problem svjetskih razmjera. Uvođenjem mjera izolacije individualno iskustvo prerasta u kolektivno promišljanje."

Početak pandemije vremenski je koincidirao s gubitkom supruga. Koliko je u to doba percipirala i kako je doživjela epidemiološke mjere, nametnuto pravilo negrljenja, fizičke distance? Kako se doima društvo u kojem, sada će biti gotovo pa dvije godine, živimo - društvo u kojem za grljenje treba prvo racionalna odluka?

"Proces žalovanja nakon smrti supruga počeo je s lockdownom. Nisam bila sasvim svjesna zastrašujućeg prekida dosadašnjeg života. 'Novo normalno' nije dopiralo do mene jer sam život oko sebe doživljavala kao trajni poremećaj. Zabranu zagrljaja, dodira i poljubaca intenzivno sam doživjela na pogrebu, kada sam promatrala sve meni drage ljude pod maskama i na distanci. Izolaciju sam preživjela bez prijatelja i zagrljaja. Telefonski razgovori i virtualna komunikacija nikako ne mogu zamijeniti fizičku prisutnost i blizinu. Nedostatak fizičkog kontakta stvorio mi je osjećaj da se tijelo smanjuje, a koža naprosto suši. Svjedočili smo posljedicama mjera izolacije koje onemogućavauju kontakte u dramatičnim aspektima života kao što su bolest, smrt, pogreb i žalovanje. Intimna, ali i ritualna grljenja iscjeljuju te se postavlja pitanje kako nedostatak tjelesnog kontakta utječe na potenciranje strahova i tjeskoba. U takvim okolnostima počela sam pripremati ovu predstavu.

Dobro ste primijetili da nam danas za zagrljaj treba racionalna odluka. Ta kratka vremenska rupa u kojoj pregovaramo sami sa sobom - zagrliti ili ne - narušava bliskost i ljudskost. Nije mi namjera pozivati ljude na nepoštovanje mjera i ide mi na živce kad me netko nagovara na fizički kontakt, pa se još i sprda kad odbijem bilo kakve ugrožavajuće razmjene bliskosti. Ja samo pokušavam istražiti posljedice koje sada već dvogodišnja zabrana fizičkog kontakta upisuje u nas."

Zec pripovijeda o pojedinim fazama svojeg istraživačkog projekta, teorijskog u kontekstu i operacionalizaciji.

"Tijekom zagrljaja naše tijelo izlučuje hormon oksitocin, koji inače ima veliku ulogu pri porodu i za vrijeme dojenja. Poznat i kao hormon ljubavi, on ima veliku ulogu u stvaranju odnosa između pojedinaca, važan je za povezivanje i osjećaj bliskosti i povezanosti koja se stvara u ljubavnim, prijateljskim i obiteljskim vezama. Imajući to na umu, kao i složenost međuljudske tjelesne komunikacije, kroz temu zagrljaja kreiramo svojevrsne portrete ljudi koje karakteriziraju različiti tipovi intimnosti, razotkrivajući lepezu naših potreba za bliskošću, koja nam je gotovo neobjašnjivo oduzeta. Kako ulazimo u zagrljaj, koliko se dugo u njemu zadržavamo, kako se razdvajamo i koliko dugo želimo biti razdvojeni, kako na nas djeluje izbjegavanje zagrljaja, što nam znači blizina, a što udaljenost, glavna su pitanja kojima smo se bavili u procesu rada. Četvero odličnih izvođača ujedno su i suautori ove predstave jer su prilikom kreiranja izvedbenog materijala legitimirali svoja osobna iskustva i stavove. Zagrljaj smo definirali kao obilježje najsnažnije bliskosti. Njegov tjelesni aspekt - spajanje - uvijek predviđa razdvajanje koje mu nužno slijedi."

Kako je raditi probe i stvarati ovakvu predstavu usred najvećeg vala epidemije, epidemioloških mjera?

"Činjenica da radimo predstavu usred jednog od (više mi se ne da brojati) najvećeg vala epidemije nije mi bila namjera ili PR strategija. Naivno sam mislila da će se virus primiriti ili prilagoditi, pa da ćemo raditi u neko sigurnije vrijeme. Budući da ne znamo koliko će pandemija zapravo trajati, učinilo nam se besmislenim daljnje odgađanje rada na predstavi. Naravno da je iritantno raditi u pandemijskom okruženju i stalno se brinuti za sebe i svakog od nas. Naravno da se pitamo koliko riskiramo i da nismo sasvim bezbrižni. Unatoč lošem okruženju, pristali smo na rizik i stvorili malu zajednicu privilegiranu zagrljajima. To što se baš sada intenzivno grlimo ne predstavlja ni bunt, ni otpor, ni provokaciju. Predstava je lišena bilo kakvih političkih konotacija i ne zauzima stav u korist bilo koje skupine žestokih zagovarača ovakvog ili onakvog ponašanja u vrijeme epidemije. Predstava se bavi jednostavnim izlaganjem zagrljaja pogledu publike uz pitanje - može li već i samo promatranje zagrljaja aktivirati osjećaj zagrljajnosti."

Valent Pavlić u zbirci pripovijedaka "Evanesco" ima i priču o čovjeku koji živi bez ljudskih dodira, fizički netaknut ljudima. Priču o golemoj samoći. Sve je više samaca, a sada su i spontani prijateljski zagrljaji proskribirani. Kuda to idemo?

"Na ovo pitanje odgovorit ću citatom iz knjige 'Zahvalnosti' Delphine de Vigan:

'Kad dođem u posjet Mishki, promatram stanarke. Veoma vremešne starice, one prosječne dobi i malo mlađe, i katkad ih poželim pitati: pomiluje li vas još tko koji put? Zagrli li vas? Kad vam je posljednji put kožu dodirnula neka druga koža? Kad se zamislim kao staru, doista staru ženu, kad pokušam vidjeti sebe za četrdeset ili pedeset godina, najmučnija mi je pomisao da me više nitko neće dodirivati.' Mi, dakle, nismo zaboravili zagrljaje zbog pandemije, zbog zabrane. Mi smo ih zaboravili i kad nam nisu zabranjivani. Naprosto nismo obraćali pozornost na postupan ili nagao gubitak tjelesnog doticaja. I možda je ova pandemija prilika da resetiramo svoje stvarne potrebe."

Projekt "Zagrljaji" nastaje u produkciji umjetničke organizacije 21:21 i zagrebačkog HNK, dramaturgiju potpisuje Saša Božić, a predstavu izvode Krešimir Mikić, Petra Hrašćanec, Ema Crnić i Livio Badurina. Reprize slijede 3. i 26. veljače.

Ksenija Zec 2012. je s Petrom Hrašćanec osnovala Umjetničku organizaciju 21:21 s ciljem osiguravanja uvjeta rada u kojima imamo punu slobodu umjetničkog istraživanja. S partnerskom organizacijom De facto, čiji je osnivač Saša Božić, napravili su velik broj predstava i ugostili puno umjetnika s domaće i međunarodne scene.

Autorica je, među ostalim, predstava "Jukebox" i "Anatomija mačke". Na Akademiji dramske umjetnosti u okviru predmeta Scenski pokret predaje tehniku životinja. To je tzv. predžanrovska tehnika koja pomaže glumcima u procesu rada na karakterima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. prosinac 2024 21:09