Zaboravite Gretu Garbo, ‘Anu Karenjinu’ 21. stoljeća izvodi zagrebački balet

Valja zaboraviti Tolstojevu junakinju kakvom ste je zamišljali čitajući devetnaestostoljeni roman, Gretu Garbu, kultnu Karenjinu, kao i druge filmske dive koje su je interpretirale. “Ana Karenjina” 21. stoljeća događa se u Baletu zagrebačkog HNK. Koreograf Leo Mujić i asistentica Valentina Turcu, uz nadljudske napore solista Edine Pličanić (Ane Karenjine), Tamasa Daraia (Vronskog) i Guilhermea Gameira Alvesa (Karenjin) i izuzetnu posvećenost cijelog ansambla predstave, napravili su prvorazredni, ne samo neoklasično-moderni balet nego i visokoestetizirani dramski teatar izuzetnih glumačkih kreacija “običnih” plesača.

Novo čitanje

Koreografija baleta u dva čina “Ane Karenjine”, rađena ekskluzivno za ansambl HNK, praizvedena je u petak uz muzičku podlogu glazbe Čajkovskog s matrice po izboru koreografskog tima, njegove simfonije i djela za gudače. Jest da je riječ o glazbi koju Čajkovski nije skladao za balet, ali kad predstavu otvori Koncert u D-duru za violinu i orkestar, prva se linija plesnih zbivanja, u kojoj Ana odlazi bratu u Moskvu da spasi njegov brak te tamo upoznaje Vronskoga, čvrsto poveže s veličanstvenim muzičkim djelom kao da mu doslovce pripada. Taj ulaz je vrlo potresan jer glazba uzdiže do monumentalnosti temu nemoći u razrješavanju tolstojevskih dilema, a koreografija kao da naglašava da priča, ma koliko se puta nanovo otkad je svijeta varijacijski ponavljala, intenzivnošću opetovano, neminovno vodi u rastrojstvo.

Silovitost kojom plesači kroz nogolomne podrške, strelovite skokove te filmično brze izmjene prizora u ukupnosti opsjednu scenu je šok: zagrebačka trupa probila je nivo teškog plesnog stila koji je prisutan u današnjem baletu i rezerviran je za najbolje. “Ana Karenjina” višestruko je složen koncept: ona nije jednostavan narativni balet, potrebno je razumjeti detalje Tolstojeva romana jer koreografija osim trokuta Karenjin-Ana-Vronski, plesno-alegorijski na originalan način interpretira i druge karaktere te emotivno-psihološke situacije među glavnim i sporednim likovima. Dominiraju i efektne dvostruke scenske radnje koje kontrapunktiraju dvije fabularne linije romana, kao i naglašeni ulasci u ekspresionistički teatar. Balet je postavljen u duhu ambicije suvremenog teatra za novim čitanjem klasika pa s pomacima nijansira vodeće likove.

Pličanić u zlatnom dobu

Naslovni lik u tumačenju Edine Pličanić je Karenjina bespomoćno krhka u borbi između tri vrste emotivnih spona, one bračnog smiraja, fatalnih strasti i emocija te majčinskih nagona, međutim donosi i neku fundamentalnu mudrost i empatiju; razumijevanje vlastitog usuda, čak i socijalnog konteksta koji je odbacuje. Prvakinja Pličanić je, čini se, u zlatnom plesačkom dobu, u svakoj novoj premijeri sve je bolja, iskustvo sada višestruko daruje znanje. Guilherme Gameiro Alves prvi put interpretira glavnu ulogu u premijeri HNK: on nije previše za društvenim značajkama gladni Karenjin, već karakter koji se samouništava zbog velike ljubavi prema Ani i gorljive ljubomore prema suparniku.

U solažama ove poante Portugalac je razgalio publiku žestinom jednog potpuno pomahnitalog supruga. Munjevitošću u dionicama i pozitivnijim karakterom no što je Tolstojev originalni dosadni stari muž, zasjenio je Vronskog. Jer Tamas Darai kao Vronski (i njemu je ovo debi u velikoj ulozi u premijeri HNK), više je strastveni i prevrtljivi ljubavnik negoli duboko emotivan. Takav koncept Darai, međutim, lijepo plesački i interpretacijski iznosi, primjerice, pokret u drugom činu kroz dva dueta točno gradira promjenu odnosa Vronski-Ana. Darai, Gameiro i Pličanić u svim smjerovima odnosa je trokut upečatljive razmjene, što je publika, u kojoj je bio i premijer Milanović sa suprugom, nagradila stadionskom vikom na njihovu naklonu.

Unikat trupe

Mirna Sporiš u ulozi grofice Lidije - ovaj je pomak vrlo upečatljiv - razotkriva jednu ljubomornu suparnicu koja službeno mari za status i moral Karenjine, kao i Princeze Betsi, a zapravo joj je glavni cilj šah-mat u kojem će zgrabiti Karenjina.

Balet otvoreno kritizira bijedu licemjerenih “moralista” koji se pačaju u tuđu intimu i olako je osuđuju. I druge balerine, Iva Vitić (Kiti), Pavla Mikolavčić (Betsi), Jelena Lečić (Sorokina), Mihaela Devald (majka Vronskog), sretno su iznijele uloge, dok je Robert Bruist točno pogodio nonšalantnu narav Anina brata. Čestitike idu i učeniku baletne škole Bartolu Schönbergeru, u ulozi Anina sina Serjože. Scena Ivana Kirinčića i kostimi Alana Hranitelja odlično podupiru priču. Kostimi su doživljaj od boja i detalja, a scenografija kroz umjerenost daje fukcionalnu raskoš. Rješenja koja sugeriraju vlakove smrti jednostavnom i pametnom dosjetkom su postigla sablasnost.

“Ana Karenjina” je dragocjeni unikat trupe koji bi joj mogao presudno otvoriti vrata gostujućih pozornica.