Vito Taufer još je jednom spasio sezonu u HNK

Slovenski redatelj Vito Taufer još jednom je spasio sezonu u zagrebačkom HNK: preklanjsku s “Gospodom Glembajevima” Miroslava Krleže, a ovu s “Višnjikom” A. P. Čehova, u prijevodu Čede Price.

Ovaj posljednji komad velikoga pisca topla je predsmrtna komedija. Čehov (1860. - 1904.), liječnik i pisac, zapravo je cijelu svoju karijeru, i “građansku” i spisateljsku, gradio umirući od tuberkuloze. U “Višnjiku” je smrt već tu, pred vratima, i kad taj prastari, jedinstveni voćnjak, glavni ukras propaloga plemićkog imanja, na koncu zbivanja posijeku, više ni pisca neće biti.

Ova tužna komedija danas se u nas igra lako. U njoj dolazi kapitalizam, a s njime i novi bogataši, i sve se staro deformira i propada...

Zavladala Alma Prica

Godine 1994. “Višnjik” je, veoma uspješno, postavio u predvorju Dramskog kazališta Gavella Paolo Magelli, i ova je predstava, po svojem tonu i glumačkim naglascima, gotovo ravna toj. Možda će postati još i snažnija, budući da se ovdje glumci, pogotovo mlađi, još guše u tremi, iz koje je izrasla na premijeri čak i mrvica panike. Predstava je još donekle dakle nesigurna, no ništa u njoj nije posloženo neskladno, i ni jedan lik nije bez uglavljene funkcije.

Predstava je sjetna, a publika se smije. Više od toga teško je očekivati. Zaigrala je pak, rekao bih, prva liga HNK-ovih glumaca, koje je Taufer redom doveo u situaciju da igraju najbolje što mogu.

Alma Prica još jednom je ove sezone zavladala scenom. Njezina Ranjevska naoko je sarkastična, tvrda ženica, koja vlada svojim životom, no, malo-pomalo, u njezinu tonu otvaraju se pukotine: ona je mazohistkinja, a gubitak sina, dječačića, ne može i neće preboljeti. Milan Pleština dominira scenom kao Gajev, njezin brat, jedan dekadentni ali ne baš i izgubljen “veseljak”. Nakon duljeg vremena, lijepu je ulogu, s kojom je napredovala kao umjetnica, napravila Ana Begić, koja dosljedno energično, no i odmjereno, igra Varju. Iva Mihalić kao Anja dobro joj parira, igrajući tu još djevojčicu bez da napadno hini mladost.

Napredovao je i Dušan Bućan, koji igra bogatuna Lopahina. Među svim mlađim glumcima u ansmablu Drame HNK, on je najtalentiraniji. Ali ne radi dovoljno. Bućan premalo igra u teatru, previše je na TV-u, i makar ima prirodan nastup, nije još izbrusio ni dikciju. I dalje guta duljine, reže vokale unutar i osobito na krajevima riječi-naglasnih cjelina.

Nesiguran i tašt

U predstavi živi još mnoštvo zanimljivih uloga. Izvanredno je opušten, duhovit i precizan Danko Ljuština kao Simeonov. Mračan je i zabavan Ljubomir Kerekeš kao Epihodov. Firsa, starog slugu, Zvonimir Zoričić igra jako napadno, ali i jako precizno, i budući da je stalno “u kadru”, gotovo da je osvanuo kao neka samostalna sila u cijelom zbivanju. Franjo Kuhar uspješno igra pak Trofimova, koliko nesigurnog, toliko i taštog tzv. slabog muškarca. Pamtljiv je i Jaša Gorana Grgića, uspjela je karikatura i Charlotta Ivanovna Lane Barić, a karikaturalnost uspješno gradi i Dora Lipovčan kao sobarica Dunjaša. Kuriozitet predstave su male uloge što ih igraju Ivo Gregurević i Žarko Potočnjak.

Pohvalit ćemo i elegantne kostime Barbare Podlogar i sumorno-veselu glazbu Mate Matišića. Četiri promjene scenografije, za svaki čin, scenograf Branko Hojnik riješio je, pak, ponešto redudantno.