Vedrana Klepica: Optimistična sam, ne mislim da je došao kraj svijeta, ali umjetnost je tu da zakuha stvari, ne da ih drži ležernima

"Things That Burn Easily" naslov je predstave koju kao autorica i redateljica potpisuje Vedrana Klepica, jedna od najzaposlenijih i najzanimljivijih novih ženskih glasova na regionalnoj kazališnoj sceni. U predstavi koja se ovog vikenda može gledati u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo glume Vladimir Aleksić, Hrvojka Begović i Lea Jevtić. Predstava se opisuje kao "kontemplativna distopija". No, o čemu se zapravo radi?

"Pratimo čovjeka koji živi izolirano na jednom komadu zemlje, samoodrživ je, no uz mnogo muke. Bori se da preživi. Zanimalo me što je sve čovjek spreman napraviti kako bi poboljšao svoje životne uvjete u nezavidnim okolnostima. Koga je sve spreman žrtvovati. I kako to utječe na njegovu okolinu. To se može čitati kao intimna priča iz pozicije bilo koga tko se želi izboriti za bolju egzistenciju, ali je simptomatično za društvo kasnog kapitalizma koje je spremno iza sebe ostaviti ekološku pustoš ako to znači da će to pojedincima poboljšati kvalitetu života. Izvedbeno, radi se o hibridnom dramaturškom formatu u kojem je dio materijala došao iz dokumentarnog, a dio je fikcionaliziran i prelazi u nadrealno, pa čak pomalo i groteskno. Distopija pretpostavlja budućnost koja nije optimistična. Optimistična sam, ne mislim da je došao kraj svijeta, ali umjetnost je tu da zakuha stvari, ne da ih drži ležernima", objašnjava Klepica, dramaturginja koja se u posljednje vrijeme isprofilirala i kao kazališna redateljica. Pitamo je kako se to dogodilo.

"Hrvatska kazališta već godinama kastriraju svako inovativnije dramsko pismo i ne dopuštaju mu pristup sceni. Postalo mi je dosadno sjediti na kauču i čekati narudžbe od kazališta koje su ionako češće po njihovu ukusu nego po mom. A i više volim raditi s ljudima nego biti sama za računalom. Ima nešto lijepo i vrlo čisto, ali i egoistično u pisanju. Mislim da, jednostavno, imam potrebu stvarati novi materijal. Učiti nove stvari i biti u dijalogu s ljudima", objašnjava.

Uspjeh Lepa Brena Projecta

Iza Vedrane Klepice više je od deset dosta intenzivnih autorskih godina. Na sceni se s prvim autorskim tekstom pojavili 2011. a njezine se drame danas izvode i po europskim kazalištima.

"Kao mlada dramaturginja prijavljivala sam se na dosta rezidencija i međunarodnih natječaja. Tamo su neki intendanti i producenti vidjeli što radim, kupili neke moje tekstove ili naručili nove, i naprosto nastavili surađivati sa mnom. Tako da sad već imam listu kazališta u više zemalja s kojima surađujem i koja me redovito zovu. To su neki lijepi odnosi jer su i meni dali priliku da brusim zanat i rastem kao autorica. Zapravo me bez toga ne bi ni bilo na taj način. Za hrvatska kazališta to ne mogu reći. Ali nekako sam ok s tim. Ne mogu se žaliti, puno putujem i ipak većinu vremena radim projekte koji su mi umjetnički izazovni."

Šira publika za ovu je autoricu čula kao za jednu od autorica tekstova u predstavi “Lepa Brena Project”. Pitamo je može li se zamisliti da piše nešto slično i u koži novog regionalnog folk fenomena - Aleksandre Prijović.

"Cijela priča s Brenom prilično je suluda, nisam mislila da će se to razviti u tako popularnu predstavu, bez obzira na njen medijski atraktivan naslov. Predstava puni dvorane s više od 1000 gledatelja. U predstavi ima puno toga - zabave, nostalgije, provokacije, ali i nekih vrlo teških tema koja se tiču tragedije koju je prostor bivše Jugoslavije prošao. Mogu se zamisliti da pišem bilo što što predstavlja neuralgičnu društvenu točku. Književnost i kazalište trebaju preispitivati zašto se kao ljudi ponašamo tako kako se ponašamo. Izazivati nas da promislimo o stvarima koje smo uzeli zdravo za gotovo. A ne da nam Crkva već tisućama godina propovijeda iste stvari i postavlja dogme", objasnila je Klepica, koju za kraj pitamo o novim profesionalnim planovima.

"Nakon ovog odmah idem u Ljubljanu raditi plesnu predstavu, zatim u Lihtenštajn na premijeru svog teksta ‘A geomorphological dream about a leisurely death in the mountains‘ u TAK Theatru. Nakon toga imamo portugalsku premijeru ‘Things That Burn Easily‘ te u Münchenu predstavljanje projekta ‘Who am I‘, koji sam radila s ansamblom s posebnim potrebama Theatrom Hora i Münchner Kammerspieleom. I onda počinjem pisati jednu seriju. Nakon toga ću otići u planine sa svojim najdražim planinarskim društvom. Ili na more. Vidjet ću."