Jasmin Novljaković je u Gradskom kazalištu Joza Ivakić u Vinkovcima režirao posljednju ovosezonsku premijeru u našim profesionalnim kazalištima: dramu jednočinku "Ljubavnik" engleskog nobelovca Harolda Pintera (1930.-2008.). Londončanin Pinter, Beckettov prijatelj, između ostalog je vodio živopisan ljubavni život te ga je obilno unio u svoje drame, s više ili samo dvoje likova, kao ovdje, a njegova je, rekao bih, zaguljena dramaturgija idealna da se o nju oklizneš. Mnogo se priča, a pritom se lako dogodi da se ništa ne kaže, pogotovo u našem kontekstu, gdje Pinterova raspričanost u dijalozima lako osvane upravo kao brbljanje lišeno ključnih nijansi, obrata i apsurda.
Ovdje je sama jednočinka kontaminirana Bergmanom, odnosno njegovom televizijskom serijom "Prizori iz bračnog života", iz koje je u nekoj mjeri preuzet i mizanscen. Otud možda taj naziv predstave, koji nije baš prijevod naslova Pinterova izvornika. "Tražim razlog braka" jest u odnosu na "Ljubavnika" (The Lover) dosta nespretan naslov, idealan za, recimo, kakvu sapunicu. Možda je, rekao bih nesvjesno, u njemu objašnjena radnja, koja nije razvidna iz same režije! Naime, većina gledatelja nije shvatila o čemu je uopće riječ.
Dvoje glumaca, Matea Marušić i Vedran Dakić, zapravo su izvrsni, ali publika dakle ne shvaća što igraju te da je cijela radnja u predstavi maštarija likova, a ne stvaran život. Naime, u nekom trenutku bi svakome gledatelju trebalo postati jasno da ta Sara nema ljubavnika i da taj Richard ne gaji vezu s prostitutkom, nego da su to oboje izmislili jer im je dosadno u braku nakon deset godina zajedničkog života. Usput, obnavljaju erotsku strast. Znači, teško je iz režije shvatiti da Vedran Dakić igra i toga izmaštanog ljubavnika, nego mislimo da igra nekakvu čudnu scenu regresije proisteklu iz njegove stvarne ljubomore. A tema djela, što se kaže, nije ljubomora, nego štoviše upravo to što ljubomore nedostaje.
Pinter se u nas igra relativno često i svaki se put, barem što sam ja gledao, nekako previše priča, a premalo kaže. Tako je i ovdje, Pinterova dramaturgija kao da je za nas nepronična, odviše nijansirana na nama nepoznat način. Predstava traje otprilike sat i deset minuta, a završava mimo ikakva "zaključka", gotovo naprasno.
Sama gluma je, dakle, teatar u teatru i vrlo je naporna za aktere. Oboje su koncentrirani, scenski pokret Jasminke Petek Krapljan ih čini dodatno zanimljivima, njihova je gluma demonstracija sluha, hitra suigra, skladna je, dobro pristaju jedno uz drugo i jedno protiv drugoga, mnogo energije daju, ali publika i dalje ne shvaća što se između njih događa. Kostimi također Jasminke Petek Krapljan odaju ipak boljestojeće ljude, što je bitno, no scena, rad redatelja te Vladimira Andrića, jest zbunjujuća i ne znaš čemu zapravo služe dva odvojena "separea" iza poluprozirnih zastora.
Predstava nije ispod nacionalnog standarda, rekao bih. Ne vjerujem da bi ovaj Pinter igdje osvanuo bolji. Oboje glumaca je zapravo iznad toga nacionalnog standarda i pravo je malo čudo da jedno malo kazalište na rubu države ima tolik glumački potencijal.
Budući da je kazalište sve privlačnije narodu, ne bi bilo nerazumno pokušati da i to vinkovačko kazalište, jedino profesionalno u Vukovarsko-srijemskoj županiji, postane dijelom i županijsko, da udvostruči ansambl, možda zatraži atribut HNK i da osvane kao domaćin ne jedino u Vinkovcima nego da igra razmjerno i u Vukovaru, Županji, Otoku i Iloku. U svim tim gradićima postoje funkcionalne dvorane, publika i tradicija igranja. Županija je već tri desetljeća domaćin Festivala glumca, tako da je tradicija koordiniranog igranja nekog repertoara u tih pet gradova čvrsta, samo je, eto, treba institucionalizirati.