U nizu predstava koje ove godine priprema Satiričko kazalište Kerempuh, “Policija” je predstava koju mladi redatelj Miran Kurspahić uvježbava za premijeru 26. veljače.
Nastaje prema tekstu Slawomira Mrožeka iz 1958. godine. No, to je samo jedna od tri predstave s političkim ambicijama koje u sezoni 2016./2017. Kurspahić priprema za zagrebačka kazališta.
- Slavni Mrožekov tekst iz 1958. stjecajem okolnosti se uvijek reaktualizira, ali moj odabir ovoga teksta ne tiče se samo naše mikrocjeline, nego globalnopolitičke situacije, pogotovo s tom glavnom paradigmom “kad neprijatelja nema, treba ga izmisliti”, koja danas možda više nego ikad korespondira sa stvarnošću. Pogotovo u to postmoderno terorističko doba nakon pada Zida, Istočnog bloka, kad je stari neprijatelj iščezao, a novi je “nađen”, nema ga se namjeru pustiti tako lako - kaže Kurspahić.
Muslimanske teroriste, “teroriste”?
- Idealan neprijatelj danas je terorizam jer se ne veže za određenu zemlju, može biti bilo gdje, bilo tko, bitna je atmosfera paranoje. U posljednjih nekoliko desetljeća idealan neprijatelj je fundamentalni islamski terorizam, i gradi se i dalje, s izbjegličkim valom s Bliskog istoka i sjeverne Afrike.
Kako vi vidite te događaje?
- Kao posljedicu, najviše fabriciranog Arapskog proljeća. Taj val je bio neizbježan, idealan je za poticanje najnižih strasti, paranoje, ksenofobije, šovinizma. To vodi još većim ograničenjima slobode i prava u ime “sigurnosti” i borbe protiv terorizma.
Kriteriji za izbor glumaca bili su, naravno, kvaliteta. Osim Vilija Matule, koga ćemo još gledati i kakve će sve likove oni utjeloviti?
- Uz Vilija igraju Vedran Mlikota, Borko Perić, Damir Poljičak, Velimir Čokljat, Nikša Marinović i naša jedina ženska uzdanica Anita Matić Delić. Dakle, imamo sjajnu grupu glumaca i suradnika i sjajno napisane likove, tako da smo uz postojeći radni elan na dobrome putu da napravimo i sjajnu predstavu.
Sljedeća vaša premijera, “Pad”, 7. svibnja bit će u ZeKaeM-u.
- Moj autorski rad o padu Vukovara sastoji se od dva bloka: prvi je Jastrebov pad, a drugi Konačni pad. Prvi dio sastoji se od transkripta Dedaković-Tuđman, drugi dio je fabricirana 1993. u kojoj Hrvatska gubi, Ured predsjednika sklanja se u poznate Pavelićeve podrume ispod Gornjega grada i tu se zbiva ostatak radnje. Rekao bih, kazališno-umjetnički povijesni revizionizam, kao konfrontacija pravome koji se već neko vrijeme zbiva u sferi politike.
Treća je predstava opet politička, “Teror tolerancije”.
- Da, u mom dragom &td-u, i nadam se da ću je stići napraviti. Riječ je o slobodi govora, gorućoj temi koja se stalno gura pod tepih. Evo, imali smo nedavno priliku vidjeti braniteljske horde koje su se pozivale na slobodu govora pozivajući se na “govor mržnje” koji je, pak, tako klizno definiran da se može koristiti na sto načina, i upravo tu je problem. Jer, kako ljevica, tako se i desnica ima pravo pozivati na slobodu govora. Možda ćemo se ubrzo naći u u situaciji, kako možemo naslutiti na primjeru Vlade i njezinih ministara, da će se i samo spominjanje NOB-a ili antifašizma tretirati kao govor mržnje. Slobode, pogotovo u Europi, smanjuju se, naročito u smislu slobode govora. Događa se jedan kontraefekt, zbog silnog zatomljivanja. Recimo, kod Mrožeka je sve direktno, lik je kažnjen zbog verbalnog delikta koji je zapravo današnji “govor mržnje”. Drugo zlo današnjice je jedna odvratna politička korektnost koja se preselila iz Amerike k nama, po meni najveća bolest današnjice. Umjesto da se neke stvari putem edukacije, odgoja, obrazovanja i dobrog ukusa eliminiraju, pribjegavamo glupostima poput “govora mržnje”. Bolje je da govna plivaju na površini, nego da se skrivaju ispod. Lakše ih je počistiti.
Malo bi dugo trajalo... Možda “čistoću” ne bismo niti dočekali.
- Ali ni ovako nema koristi, vidimo to i na primjeru Fritzla, i Breivika, i terorizma u Francuskoj, kad se stvari trpaju pod tepih postaju maligne. Tumori prije ili poslije moraju eksplodirati, na najgori način, uz ljudsku žrtvu. Kao jednu od najvećih vrijednosti i dosega zapadnoga društva tretiram slobodu govora o kojoj se često govori s podsmijehom, a užasno je bitna, pogotovo za mene kao umjetnika. Ali, sloboda govora uključuje barem dva različita mišljenja, it works two ways, a ako se regulira pravnim restrikcijama, sutra na vlasti možda neće biti vaša opcija... I evo problema. Sloboda govora je sloboda govora, govor je jedno, djelo, čin je nešto posve drugo.
Meni se čini da sintagma “govor mržnje” ipak potiče na neko promišljanje.
- Kad netko izvali “četnik”, “ustaša”, “čifut”, “debeo”, “peder”, treba postojati neki drugi mehanizam koji nije privođenje, zatvaranje... Koji? Pa, recimo, zdrav razum, osobna odgovornost, ali tog nema bez edukacije i obrazovanja. Da, optimist sam, nepopravljivi. Različiti kriteriji za različite “govore” za mene su najgori fašizam. Kad pijani Galliano trtlja antisemitske izjave, OK, gubljenje posla je način na koji se to može penalizirati, ali da on zbog toga ide na policiju, bude uvjetno osuđen, to je već glupost. Ja smatram da su sve životinje jednake i da neke ne mogu biti jednakije od drugih. Koliko god se ideološki potpuno ne slažem s onim što je braniteljska horda u Savskoj prije neki dan izvodila, s druge strane to je njihovo pravo, i na govor i na okupljanje.
Što mislite o novome ministru kulture?
- Premda je cvijeće hrvatskog naroda, izabrana je osoba koja s upravljanjem bilo kakvom kulturnom institucijom nema nikakve veze. U smislu kulture posve je neupućen i nekompetentan. On je možda poznat u svijetu znanosti, u što sumnjam, ali morao bi imati afiniteta prema svim područjima kulture, treba imati osjećaj za specifičnosti umjetnika... A u njegove ideološke preference neću ulaziti, njegovo je pravo da bude klerofašist, što se mene tiče, to ide na njegovu vlastitu odgovornost. Samo ga je lakše detektirati i ismijati. Uostalom, ako bi se on dosljedno i principijelno držao tih svojih svjetonazora, automatski bi bio u suprotnosti i razdoru sa svime onime što kultura predstavlja. Na primjer, slobodu.
To je sad već opasno.
- Je, ali to nije do mene, nego do premijera, koji tvrdi da ga je birao, što je upitno kao što je upitan i sam premijer koji je dobio nula glasova birača jer nije bio ni na jednoj listi. Nekad prije smo imali barem prikrivene posrednike između vlasti i krupnog kapitala, a sad nemamo posrednike, nego predstavnike. Oko ministrove interpretacije Ustava se ne slažem. I ne mislim da će sve to biti dugog vijeka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....