FILIP ŠOVAGOVIĆ

Ulogu Atme u ‘Kiklopu’ stvarao sam okupiran mišlju kako bi je moj stari, Fabijan, odigrao da je živ

U Gavelli će zaigrati u Marinkovićevu ‘Kiklopu’ čije su ga probe, koje traju od ljeta, posve iscrpile. Pripremajući ulogu  hiromanta Atme, tijekom više od sto pokusa, prisjetio se filma ‘Ritam zločina’ i statističara iz dosade kojeg je glumio njegov tata

Zadovoljan sam ulogom Atme u “Kiklopu”, nisam nikad imao problema s podjelom. Jedno vrijeme bio bih obično posljednji u kastu, moja je uloga bila najmanja, no ni tada nisam bio nezadovoljan. Uglavnom sam zadovoljan. Na vrijeme sam pobijedio sve svoje frustracije, ne osjećam svjetsku bol, nemam glavobolje zbog nepravde, nekad čak imam i vremena, odem na izlet i slično. Nemojte me krivo shvatiti, još imam sućuti, priča nam Filip Šovagović uoči silno iščekivane premijere “Kiklopa” u kazalištu Gavella 22. veljače.

Naime, četrdesetak godina prošlo je od posljednje premijere, odnosno praizvedbe Marinkovićeva romana 70-ih u režiji Koste Spaića u zagrebačkom HNK do nove adaptacije u kazalištu Gavella, u režiji Saše Anočića. Prvi Melkior u Spaićevoj režiji bio je Rade Šerbedžija, u obnovljenoj verziji predstave ulogu je tumačio Dragan Despot, u Vrdoljakovu filmu prijeratnog intelektualca igrao je Frano Lasić, a sada će Melkior biti Franjo Dijak. Filip Šovagović tumači ulogu Atme, nekad u interpretaciji Ive Kadića u kazališnom praizvedbi i Relje Bašića na filmu i u seriji.

Marko Todorov / CROPIX
‘Kiklop’: Amar Bukvić, Šovagović, Natalija Đorđević i Antonija Stanišić Šperanda

Probe za “Kiklopa”, reći će Šovagović, traju dosta dugo. Imali su ih više od stotinu. Kada su počeli raditi bilo je još ljeto, kasno ljeto, a sada se već nazire proljeće. Melkiorov strah od smrti i rata glavni je motiv jednog od najvažnijih romana hrvatske književnosti. Postoji li, kad je riječ o novom “Kiklopu”, Šovagovićev strah, od uloge, od mogućeg neuspjeha ili možda uspjeha?

- Ha-ha! Nije me strah. Mislim, strah me sljedećeg: u posljednje sam vrijeme tekst koji moram naučiti počeo označavati prema brojevima, tipa izračunam koliko imam riječi i rečenica sve skupa i tako lakše pamtim replike. Ali vi onda, uz glumačku igru, igrate i tu neku brojalicu, tu se zna dogoditi da se preračunate s tim brojevima, pogotovo ako su neke replike izbačene. Ne znam koliko ta metoda može biti uspješna. Tu imam neke strahove, ali nisu veliki. Vjerojatno ću odustati od te metode - otkrio je nesvakidašnji način učenja teksta čovjek kojega, uz umjetnost, fasciniraju i matematika, fizika, tehnološki napredak. Tijekom rada na predstavi dogodila se i promjena na kormilu, predstavu je počeo raditi Zlatko Sviben, a onda je u nekom trenu za redatelja došao Saša Anočić.

- Takvi se stvari događaju. Štovani gospodin Sviben bio je inicijator projekta, zahvaljujući njemu, svi smo ponovno pročitali “Kiklopa”, počeli razmišljati o čemu se tu radi. Tipa je li, primjerice, i kukavičluk herojstvo? Treba li Hamleta igrati žena? Tko je to Melkior Tresić? Tomislav Čadež? Mani Gotovac? Može li glumačka šaka u kritičarsko oko biti opravdana? Ne? Da? Treba li za privatne uvrede troškove sudskog postupka plaćati javni servis ili novinar sam? Ja sam na prvim probama “Kiklopa” pokušavao objasniti gdje je to Dajdam danas. Pokušavao o Marinkoviću saznati što više. Kiklop jest njegova autobiografija - razmišlja sin Fabijana Šovagovića, brat Anje Šovagović Despot, šurjak Dragana Despota i dečko Nine Violić

Darko Tomaš / CROPIX

Dubrovački pisci

“Kiklop” u početku govori o jednom novinarskom, umjetničkom, boemskom i uličarskom miljeu koji se u Zagrebu uoči početka II. svjetskog rata skuplja po buffetima, intelektualizira, opija se, sve to s mnogo citata . Koja je razlika između prijeratnog boemskog miljea i današnjeg?

- Nisam previše upućen u zbivanja danas. Mislim da se novinari danas skupljaju u No sikiriki ili u Limbu u Zagrebu, u Splitu su se jedno vrijeme utorkaši skupljali kod Fife, ali tu je došlo do nekog razilaženja pa su se odselili. Gastro likovi kruzaju po restoranima, ima ih previše u posljednje vrijeme, nemam pojma, zaista. Ne znam koliko je točna informacija da se u Zagrebu u posljednje vrijeme otvorilo stotinjak hostela i hotela. Znači, ponuda je ustostručena, negdje sam pročitao podatak da se u Hrvatskoj prodaje najviše alkohola po glavi stanovnika, prešišali smo i Ruse. Dobro, tu piju i turisti, ali pije se, to je činjenica.

Ne znam jesu li i novinari popušili spiku o zdravom životu, raku pluća zbog pušenja i piju li ujutro umjesto loze - frape od celera, mrkve i špinata iz Španjolske. Ali činjenica jest da muško mlađe društvo uglavnom ta sijela koristi za uletavanje komadima, a i žensko, vjerujem. Kada vas je više, hrabriji ste. Intelektualiziranje je ovdje u drugom planu. Više kao sredstvo. Manje kao cilj - nastavlja glumac koji u “Kiklopu” igra hiromanta.

- Hiromantija je vještina proricanja budućnosti prema rasporedu linija na dlanovima, ne ulazim u to vjerujem li u to ili ne, ali Atma kaže, evo da citiram jedan od štrihova, pa da dobiju smisao: “Ljubomoran sam, da, ali što da radim? Da vas sve poubijam? Meni je posve svejedno tko je sada na redu, Vi ili Ugo, ali zato vas i želim upoznati s njom, da okončate svoju vladavinu što prije i da ubrzate hod historije. Uostalom, rat je pred vratima i svi ćete u vojsku. Ja ostajem ovdje, imam uvjerenje potpisano od generala - trajno nesposoban. Vi ćete vjerojatno svi izginuti, a ona ne treba mrtvaca. To je barem jasno” -izustio je dio “Kiklopa”.

Melkior Atmu u bunilu vidi kao Kiklopa, čudovište, odnosno Kiklop je simbol straha od rata i smrti.

- Čovjek bi se trebao bojati prema snazi svoje misli. Tako to objašnjava Marinković. Moji osobni strahovi? Preventivno sam uvijek na distanci, izbjegavam gužvu, smeta mi buka, razlog je prozaičan, ali bitan, ako me razumijete. Buku zbrajam. U situacijama ulične galame, tramvajskih kočnica, auto gasa i auto trube te maksimalne uporabe policijske zviždaljke, popularne pentagonke - strahujem da me još netko, u najboljoj namjeri, ne zazove u bliskom mimoilazu - Filipeee! (urla). Zbir je kakofonija.

U tim strahovitim i prestrašnim strahovima vidim kako mi bubnjić krvari. Ali onda se probudim ipak. Ali, da odgovorim, ovo sam ponovio tisuću puta, ali opet ću; bojim se i kolektivnog mišljenja i još i više kolektivnog straha. Ako se učlanite, primjerice, u Društvo dubrovačkih pisaca, tada će vam predsjednik društva reći: naše je geslo - sa svakim ufino, ni s kim iskreno. Ali ima u toj misli i humora i ozbiljnog promišljanja i metafora je i budalaština u isto vrijeme. Koliko me pamćenje služi, mislim da mi i jesmo u ratu momentalno, ne znam točno gdje su sve trupe HV-a. Možda sam u krivu - razmišlja. Još u Svibenovoj fazi rada na predstavi zadatak za glumce bio je da u kreacijama kolega starije generacije pronađu inspiraciju za likove.

- Ja sam se odmah sjetio oca, starog Fabijana i filma “Ritam zločina” Zorana Tadića, ako se sjećate, radi se o statističaru iz dosade, on prati kronologiju zločina u nekom kvartu, točnije, u Trnju, prati je dulje vrijeme. Zna svaki detalj. Na tim osnovama on predvidi čak i vlastito ubojstvo. Tako film završava. Tu sam se pitao kako bi moj stari odigrao ulogu Atme, time sam bio i trajno okupiran na probama. Inače, poznate su mi interpretacije Atme Ive Kadića i Relje Bašića, gledao sam i film i seriju i predstavu.

Ali to su zaista pravi majstori svoga zanata, ja sam tu samo naturščik - skrušeno će glumac koji je po mami podrijetlom sa Šolte, kao što je i Ranko Marinković bio Višanin u Zagrebu, pa glavni lik u “Kiklopu”, dijelom i zbog zavičajnosti, ima drugačije imaginarije i kodove. Ako smo od Krleže naučili da su starozagrebački aristokrati uglavnom kurve, đubrad i lupeži, Šovagović će rastumačiti da smo od Marinkovića, kroz “kiklopovske” magle dima i alkoholnih isparavanja donjogradskih krčmi, mirise pudera, zatim konja i bolnica, nešto saznali i o južnjacima u Zagrebu.

Boduli u Zagrebu

- Mi boduli imamo uvijek dovoljno vremena da dobro razmislimo o svemu, nema kod nas užurbane gradske vreve. Međutim, “Kiklop” se događa u Zagrebu. Pitao sam se, radeći na predstavi, može li bodul u Zagrebu osjetiti jugo u Splitu ili na Visu. Moja majka kaže da može. Tipa u Zagrebu snijeg, u Komiži jugo. A vas u Zagrebu boli glava. Jel’ to moguće? Godine 2016. bavio sam se “Glorijom”, Ivica Đikić je prema drami napisao scenarij za film, ja sam radio te režijske eksplikacije i koncepcije, ali nismo prošli na natječaju. Ali, vidite ovo, roman je objavljen 1965., Marinković je tada imao 52 godine, tu sam naučio da se i u 52. može biti full kreativan.

Mislim, znao sam to i prije, ali vrijedi se ohrabriti s vremena na vrijeme. Jasno mi je da se roman pisao deset, 20, a možda i 30-ak godina, ali odluka da se konačno završi, da se ne odustane i da se ispiše posljednja rečenica - dogodila se u Marinkovićevoj 52. godini - govori i pisac tekstova za kazalište, “Cigle”, Ptičica”, “Tesle Anonimusa”...

20-ak godine nakon splitske praizvedbe u Magellijevoj režiji, Gavella u svibnju postavlja njegovu “Ciglu”, sad u Dolenčićevoj režiji.

- Ne znam ništa o tom komadu. Ne znam koji je to žanr uopće. Gledao sam nekoliko “Cigli”, svaka je bila potpuno različita. U Njemačkoj, primjerice, scenografska didaskalija “odrpan stan” znači da u stanu nema sokovnika ili perilice za suđe. U Hrvatskoj je odrpan stan onaj u kojem nema struje i parketa, imate takvih stanova i ljudi u njima žive. Ne znam kako će izgledati predstava, ali saznat ćemo. Baš se veselim - završava Šovagović.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 20:30