TOMISLAV ČADEŽ O PREMIJERI 'LJUDI OD VOSKA' Odviše pristojna i estetizirana, no precizna hit-predstava

Drama zagrebačkog HNK proiz­vela je još jednu hit-predstavu, “Ljude od voska” Mate Matišića u režiji Janusza Kice. Praizvedba ove dramske suite događaj je, tek ćemo vidjeti koliko dalekosežan, a premijerna publika iskoristila je kraj trosatnog programa za dugotrajan aplauz.

Rekao bih da je režija jako precizna, no ujedno odviše neutralna, hladna, suzdržana, kao da se Kica više koncentrirao na to da tekst cjelovito pročita na sceni, nego da, hrabrije, izgradi vlastiti svijet. Zapravo, predstava je odviše pris­tojna, estetizirana, čemu uvelike pridonose scenografija Studija Numen i Ivane Jonke te kostimi Doris Kristić. Sve se nekako previše slaže i previše je skladno.

Posrijedi su tri jednočinke uvezane glavnim likovima, piscem i njegovom suprugom, a toliko se razlikuju da ih zbilja nije lako iznijeti na scenu. Najvažnije je Kica dakako shvatio i prikazao, mada ne i nadogradio: posrijedi je kazalište o kazalištu, metapostupak koji ispituje granice teatra i stvarnosti onako kako je to prvi bio u modernom građanskom teatru učinio Luigi Pirandello napisavši 1921. komad “Šest lica traži autora”. Slično djelo sve dosad u nas nije napisano. Drugi element koji je potrebno uočiti jest da su posrijedi, dramaturški, trileri, u kojima se dramska napetost konstruira na temelju davnih događaja čije posljedice za protagoniste iznenada iskrsavaju u sadašnjosti.

Galerija likova

Prvi dio groteskna je urbana tragikomedija, gdje glavni lik, Pisac, istoga sata doznaje da ima sina u Beogradu, bio je kao tinejdžer pop-zvijezda, i onda taj sin pogine.

Drugi dio gotovo je antička tragedija, o djeci što su umrla i što će umrijeti, čiju je radnju Matišić smjestio u svoje rodno selo Ričice.

Treći dio gorka je distorzija takozvanog građanskog komada, gdje se i sam autor, Matišić, pojavi kao protagonist na sceni, dakle ne kao alter-ego Pisca iz vlastitog komada, nego baš on. Posrijedi je psihološka igra između umiruće žene, psihijatrice, najstarije rodilje u Hrvatskoj te Pisca i njegove supruge, kojima kani ostaviti djevojčicu.

Povelika galerija likova javlja se u djelu. Mnogo je glumaca na pozornici. Generalno moram kazati, premda već odustajem od nade da će se to u dogledno vrijeme popraviti, da scenski govor u našem teatru propada. Svaki je glumac makar jednom “uspio” da ga publika ne čuje i ne razumije.

Goran Grgić također tako, ali iznad prosjeka, pa ako i uračunamo te artikulacijske neravnine, dao je svoju možda najbolju glavnu ulogu otkad ga gledam. Strpljivo, bez suvišnog telefoniranja, postupno gradeći unutarnji život lika od događaja do događaja, iznio je toga Pisca kao inteligentnog a pasivnog čovjeka, čija dobrota je više naučena nego stvarna.

Ana Begić je u ulozi Ane, njegove supruge, možda odviše fiksirana kao rezonerka, ali glumi zrelo, čisto i, eto ne mogu odoljeti, najčišće od glumica u predstavi. Njezina je uloga dakle nezahvalna, ona strpljivo rezonira u sva tri dijela a tek na kraju trećega, u dojmljivom monologu, daje punu, uvjerljivu sliku lika.

Gesta mahnitosti

Ksenija Marinković kao Jevresa, ona groupie što je zatrudnjela provevši s Piscem jednu noć u hotelskoj sobi, odlična je, ali nije mnogo truda zapravo uložila. Ona je odavno izvježbala “mot” pomućene žene u srednjim godinama, ovdje je recimo samo proširila repertoar tonova kakve je dala nedavno u HNK u predstavi “Bella Figura”. Međutim, funkcionira, publiku osvaja otprve.

U tom prvom dijelu jako je dobro odigrao i Luka Dragić, Nemanju, onoga nepoznatog Piščeva sina, koji se ovdje javlja na sceni, premda je u komadu tek glas na telefonu. Uloga je gotovo nemoguća, prilično neuvjerljiva, karikaturalna, mala i lako ju je upropastiti. Međutim, Dragić je unio u nju ponešto suzdržane lucidnosti i humora, učinivši je funkcionalnom i čak dodajući njome u predstavu jedan liričan element.

U drugome dijelu dojmljivo igra Siniša Popović, ulogu udovca Nikole. Popović je nekako u posljednje tri godine napokon oslobođen u svojoj glumi. Postao je izvrstan. Sigurno prije nije bio takav.

Milan Pleština dao je svoju također standardnu, samo malko ovdje deriviranu, gestu mahnitosti, kao Ante, seoski primitivac i otac krajnje frustriranog momka u kolicima, kojega maltretira. Pleština je dijaboličan i komičan istodobno.

U trećem dijelu dominira Alma Prica u ulozi Jasne, psihijatrice na umoru. U hladnom tonu manipulira, a nije zla.

Od manjih uloga, odlične su Jelena Perčin kao Mladenka i Barbara Vicković kao dadilja Slavica.