TOMISLAV ČADEŽ Beogradska predstava uvjerljivija od zagrebačke

Ovogodišnje Gavelline večeri kao posljednju ugostile su predstavu “Avgust u okrugu Osejdž” Tracyja Lettsa, suvremenog američkog dramatičara i glumca (r. 1965.), u produkciji beogradskog Ateljea 212, prijevodu Milice Mihajlović i režiji Ljiljane Todorović. Isti komad u ožujku ove godine upravo u Gavelli postavila je redateljica Snježana Kilibarda, u prijevodu Tomislava Kuzmanovića, pod naslovom “Kolovoz u okrugu Osage”.

Ova beogradska umjetnina osvanula je na svjetlima pozornice nešto ranije nego zagrebačka: pred nama se, dakle, našla uigrana predstava. Možda i zbog toga ostavila je na mene još bolji dojam nego zagrebačka, koju sam dakle pogledao još vruću i pomalo euforičnu. No, obje su zapravo odlične. Prije svega, danas je podvig zadržati pozornost gledatelja dulje od dva i pol sata, a ove predstave to čine. Ipak, obje redateljice dale su tekst komada dosta skratiti, s razlogom, jer američka širina i precizna raspričanost u našem kontekstu postaju neuvjerljivi.

Drama o obitelji Weston

Drama iznosi obiteljski život Westonovih, oca koji se ubije, njegove supruge, tri kćerke, šogorice, šogora… Djelo je praizvedeno na Broadwayu 2007., autor piše na tragu Eugenea O’Neilla i Tennesseeja Williamsa, a za ovaj je tekst osvojio Pulitzerovu i pet nagrada Tony. Obiteljska drama “Kolovoz u okrugu Osage” među ostalim inspirirana je Čehovljevom dramom “Tri sestre” (Letts je prije šest godina napisao i svoju verziju “Tri sestre”). Umjesto Irine, Olge i Maše, pred nama su Barbara, Karen i Ivy. Lets daje, dakako, suptilnu, katkad sarkastičnu kritiku američkog društva, pogonjenog novcem i nejednakošću, rasizmom i svojevrsnom programiranom tupošću prikladnog optimizma.

Anja Šovagović Despot bila je privukla pozornost kazališne javnosti ulogom Violet Weston, šefice obitelji, ostarjele žene što umire od karcinoma, kljuka se antidepresivima i zdvaja nad djecom, koja nisu ispunila njezina očekivanja. Naslikala ju je u jarkim bojama, na granici groteske, ali uvjerljivo. Za nju je osvojila, eto, i ovogodišnju nagradu Gavellinih večeri za najbolju ulogu. Ovdje pak ulogu tumači Dara Džokić, kao ostarjelu gospođu nešto smirenijeg karaktera, glumi s manje amplituda, ali čvršće uvezana s ansamblom. I cijela ova predstava više je oslonjena na skupnu igru nego zagrebačka, u kojoj glumci manje međusobno komuniciraju i više se oslanjaju na vlastitu ulogu.

Tri sestre ovdje igraju: Anita Mančić Barbaru, Jelena Đokić Ivy i Milica Mihajlović Karen. Karaktere iznose jasno, a redateljica, koja je cijelu ovu predstavu zapravo učinila posve “ženskom”, postavila je Barbaru kao zapravo glavni lik komada. Najstarija kći ne samo da ponavlja majčinu sudbinu, nego se pokazuje hrabrijom, unaprijed pristajući na poraz.

I jedna i druga predstava daju ne baš odgovarajuću scenografiju. Naime, posrijedi je boljestojeća obitelj, a u obje ove inscenacije gledamo posvuda nabacane jeftine komade drva. Time se gubi kontrast između uništenih duša i udobnog interijera.

Pojavljivanje D. Nikolića

Pater familias, Beverly Weston, ovdje je Dragan Nikolić, snimljen na video vrpcu, ne zato što je glumac inače bolestan (oporavlja se, kažu gosti), nego zato što predstavlja onoga čiji fizički odlazak pokreće dramu. Zaključak, ukratko: beogradska predstava čvršća je, dramski zaokruženija, uvjerljivija, a zagrebačka daje više glumačkih tonova, humornija je i na neki način manje konzervativna.