‘CARMEN‘ U HNK

Umro je mlad i očajan zato što njegova ‘Carmen nije doživjela uspjeh

 Ljubomir Puškarić i Leon Košavić, baritoni u ulozi Escamilla, toreadora u ‘Carmen‘

 Neja Markičević/Cropix
U novoj premijeri zagrebačkog HNK u ulozi toreadora Escamilla izmijenit će se dvojica vrhunskih baritona: Ljubomir Puškarić i Leon Košavić
U novoj premijeri zagrebačkog HNK u ulozi toreadora Escamilla izmijenit će se dvojica vrhunskih baritona: Ljubomir Puškarić i Leon Košavić

Georges Bizet bio je skladatelj kratka života, krhka zdravlja, srčani bolesnik i strastveni pušač. Umro je sa samo 36 godina (1838. - 1875.), duboko nesretan zbog neuspjeha "Carmen".

U posljednjim mjesecima života, fasciniran utjecajem Verdijeve baštine, skladao je operu španjolskog ugođaja koja je, poput mnogih drugih velikih opera koje danas smatramo neprikosnovenima, na praizvedbi dočekana s negodovanjem. Bizet je bio očajan, no Saint-Saëns, Čajkovski i Debussy, skladatelji istančana osjećaja za vrhunsku melodioznost, stali su u obranu "Carmen".

"Carmen" Georgesa Bizeta zauzima važno mjesto ne samo unutar opusa samog skladatelja (koji je, nažalost, preminuo dan nakon 32. izvedbe remek-djela, četiri mjeseca nakon praizvedbe, u mladoj dobi od 36 godina), nego i unutar razvoja glazbeno-scenske forme nastale na prijelazu 16. na 17. stoljeće, kako tumači vocal coach i dirigent zagrebačkog HNK Darijan Ivezić, uoči premijere opere u listopadu u Zagrebu, kojeg smo pitali da razloži jedinstvenost "Carmen" kao opere romantizma s realističnim libretom, odnosno glasnika razdoblja verizma.

- Praizvedba ‘Carmen‘ održana je 3. ožujka 1875. godine u pariškom kazalištu Opéra-Comique u formi sastavljenoj od govornih scena i glazbenih brojeva, što je već u listopadu iste godine Ernest Guiraud izmijenio te za bečku praizvedbu govorne scene zamijenio za to vrijeme uobičajenim pjevanim recitativima uz orkestar (tal. Recitativo accompagnato) te je time ‘Carmen‘ u punini slijedila formu za to vrijeme vrlo značajne forme tzv. Velike opere (franc. Grand opéra). Upravo je izvorna Bizetova zamisao ono što ‘Carmen‘ čini unikatom, naročito s formalne strane, ali i po glazbenom jeziku kojim se autor služi. Istovremeno je prisutan folklorni španjolski kolorit, ponajprije u scenama naslovne junakinje u prvom činu te uvertirama prvog i završnog čina, ali i široke fraze zrelog romantizma, kojemu djelo pripada po orkestralnim bojama i prijelazima. Ono što je razlikuje od većine tada nastalih, a do dan-danas iznimno cijenjenih i prisutnih opernih naslova upravo su prisutnost govornih scena i spomenuti folklorni kolorit - objašnjava Darijan Ivezić.

Za usporedbu navodi kako je Wagner 1865. praizveo "Tristana i Izoldu" (posve drugačijeg harmonijskog jezika i glazbeno-dramaturških lukova), Verdi 1871. jedno od svojih najznačajnijih djela, "Aidu" (koja posve drugačijim koloritom tretira lokalitet radnje u Egiptu), a nedugo nakon "Carmen" operna će forma doživjeti svoj romantičarski vrhunac u djelima Saint-Saënsa (praizvedba "Samsona i Dalile" 1877.) te Čajkovskog (praizvedba "Evgenija Onjegina" 1879.).

- Autor književnog predloška za ‘Carmen‘, Prosper Mérimée, apsolutni je predstavnik realizma kao i veliki pisci na čijim se djelima temelje neke od opera nastalih kasnije, poput Puškinova ‘Onjegina‘. Ono što, međutim, razlikuje završnu scenu opere ‘Carmen‘ od navedenih djela jest otvaranje vrata verizmu, glazbenim jezikom srodnim Puccinijevoj ‘Manon‘ (praizvedena 1884. godine), ponajprije atipičnom uporabom scenske glazbe. Scenska je glazba (tal. Banda) u operi prisutna još iz djela Rossinija i Verdija, ali je vrhunac zaista doživjela u ‘Carmen‘ gdje se istovremenost dviju posve oprečnih dramskih situacija time dodatno naglašava: Don José koji u žaru ljubomore usmrćuje svoju voljenu Carmen te Escamillo koji, gotovo rutinski, u areni tek nekoliko koraka dalje usmrćuje bika - tumači Darijan Ivezić.

"Carmen" je posljednji put u Zagrebu premijerno izvedena u jeku pandemije, pred publikom s maskama. Nova "Carmen", čija je premijera 23. listopada u zagrebačkom HNK, donosi posve novu podjelu: dvije mlade mezzosopranistice, Sofiju Petrović i Emiliju Rukavinu, kao i nova lica (u odnosu na posljednju premijeru) u ulogama Escamilla i Don Joséa, zagrebačkog Ljubomira Puškarića i Leona Košavića, baritona međunarodne karijere. Predstavu će režirati Pier Francesco Maestrini, redatelj "Rigoletta". Uoči premijere razgovaramo s dva vrhunska baritona u ulozi Escamilla, karizmatičnog borca s bikovima.

* Toreador Escamillo kaže Don Joséu da je Carmen žena koja se svakih pola godine zaljubljuje u drugoga (‘Les amours de Carmen ne durent pas six mois‘). Kakva je to žena, zašto se sviđa Escamillu, toreadoru?

Ljubomir: Ona je lijepa, izazovna, provokativna i primamljiva. Kao takva, rekao bih da po karakteru spada u sam vrh Escamillovih ljubavnih izazova i interesa. To što tvrdi da se Carmen zaljubljuje svakih šest mjeseci vjerujem da mu zapravo ne smeta, štoviše i on je takav.

Leon: Pitanje je zapravo zašto to Escamillo govori u tom trenutku. On je svjestan koga ima za sugovornika (Don José) te ga takvim izjavama izaziva i na kraju uspije navesti na borbu.

Što se tiče same Escamillove izjave, ne bih se čudio kad bi se to isto reklo i o njemu. Tu možemo povući paralelu s ‘Habanerom‘ gdje Carmen pjeva o ljubavi kao buntovnoj ptici (‘l‘amour est un oiseau rebelle‘).

image

Ljubomir Puškarić i Leon Košavic, baritoni u ulozi Escamilla, toreadora u ‘Carmen‘

Neja Markičević/Cropix

* Jedna od kultnih hrvatskih kreacija Escamilla je iz sredine 90-ih kada je tada vrlo mladi bas Ivica Čikeš bio Escamillo jedne iskusnije Carmen, Ruže Pospiš Baldani. Odnosno, Escamilla može pjevati i bas. Kako u vašoj baritonskoj skali sjeda uloga toreadora?

Ljubomir: Uloga Escamilla spada u grupu ‘netipičnih‘ jer ju može interpretirati bariton, bas-bariton i bas. Stvar je ukusa, odnosno očekivanja dirigenta i redatelja žele li slušati robusniji glas, bas ili nešto ‘lakši‘ baritonski glas koji može biti i elegantniji. Zato često tu ulogu pjevaju bas-baritoni, dakle neka zlatna sredina. Uloga je nezgodna jer će arija bolje ležati basu, a duet s Don Joséom baritonu kada se uzmu u obzir vokalni zahtjevi. Slično je i s ulogom Don Giovannija: može je tumačiti bariton, bas-bariton ili bas. Presudno je imati potreban scenski i vokalni karakter za obje uloge.

Leon: Escamillo je oduvijek uloga za koju u podjeli možete pronaći i basa i baritona. Notni tekst je takav da pruža izazove i basu i baritonu pri izvođenju, a kako Escamillo sjeda u mojoj baritonskoj skali, to prepuštam svakom posjetitelju ponaosob da prosudi. Uživam u toj ulozi jer pruža priliku igrati karakter koji rijetko susrećemo uz glazbu koja malo koga ostavlja ravnodušnim. Vidimo se na sceni!

* Predstavu režira Pier Francesco Maestrini, a dirigira Pier Giorgio Morandi, autorski dvojac koji je 2023. zagrebačkoj publici predstavio vrlo atraktivno uprizorenje Verdijeva ‘Rigoletta‘ u kojem ste vi imali naslovnu ulogu.

Ljubomir: Maestro Morandi jamac je vrhunske glazbene izvedbe, to je jednostavno konstanta i uvjeren sam da će i ovu produkciju voditi s jednakim žarom, intenzitetom i muzikalitetom. Pier Francesco Maestrini sa svojim kolegama u autorskom timu priprema vizualno raskošnu i režijski uvjerljivu ‘Carmen‘, vremenski pomaknutu u nešto kasnije doba od originalnog predloška, u sredinu 20. stoljeća. Na prezentaciji kostima i scenografije oduševio sam se svime što sam vidio.

image

Ljubomir Puškarić, prvak zagrebačkog HNK

Neja Markičević/Cropix

* Prema izvorima, Bizetova supruga Geneviève bila je psihički nestabilna žena. Njihov je brak trajao šest godina jer je Bizet umro 1875., tri mjeseca poslije praizvedbe ‘Carmen‘. Njegova Geneviève poslije se udala za odvjetnika i industrijalca Émilea Strausa i kao Madame Straus vodila je jedan od vodećih intelektualnih i umjetničkih salona u Parizu. Njezina okupljanja posjećivale su slavne osobe poput Edgara Degasa, Marcela Prousta i Alexandrea Dumasa. Mislite li da je Geneviève bila inspiracija za Carmen, da je Bizet, iako nije libretist, izvršio utjecaj na libretiste?

Leon: Lik Carmen je preuzet iz istoimene novele Prospera Mériméea iz 1845. godine, koja daje dublji uvid u karaktere na sceni. Dublju raspravu o tome je li njegova žena bila inspiracija za lik Carmen prepuštam muzikolozima, ali po mome mišljenju nije. Bizetova supruga bila je aristokratkinja, suprotnost Carmen. Ako već tražimo inspiraciju za Carmen u ženama koje su okruživale Bizeta, rekao bih da je tome najbliža Bizetova ljubavnica Céleste Mogador, jahačica u cirkusu! Interesantno je da je Bizetova supruga kći poznatog skladatelja Fromentala Halévyja koji je napisao još jednu potresnu operu s isto tako dramatičnim završetkom, ‘Židovku‘ (La Juive). Njegov je utjecaj na libretiste bio vrlo jak, a jedan od dvojice libretista bio je ženin bratić Ludovic Halévy. Činjenica da skladatelj i libretist zajedno rade na tekstu nije ništa neobično i dobro je da je tako jer vjerojatno bez njegova utjecaja ne bismo imali ‘Habaneru‘ kakvu imamo danas.

* Na različitim pozornicama dijelite određeni broj istih uloga: Doktor Falke u ‘Šišmišu‘, Marcello u ‘La bohème‘, Figaro u ‘Seviljskom brijaču‘ i Papageno u ‘Čarobnoj fruli‘. No ima uloga koje, zasad, ne dijelite. Isti fah i oba glasa koja u određenim ulogama pokazuju fascinantno, gotovo skandalozno privlačno nijansiranje tamne palete. Kako je to gledati ‘u ogledalo‘ nekoga sličnog sebi?

Ljubomir: Leonov i moj repertoar se djelomično preklapaju, ali ne u potpunosti i zbog razlike u godinama. Leon vrlo pametno gradi svoju karijeru i zato je užitak gledati ga i slušati u bilo kojoj ulozi koju izvodi. Naravno, nije Leon jedini s kojim se moj repertoar preklapa, ima još nekoliko hrvatskih kolega, a o strancima da i ne govorim. Biti naviknut na usporedbe i rad s kolegama na istoj ulozi je nešto što spada u osnove našeg poziva.

Leon: Sljedeća u planu je, naravno, ‘Carmen‘, prije toga koncert u Rijeci pod vodstvom mo. Valentina Egela, pa nekoliko koncerata s mo. Nathalie Stutzmann u Atlanti, a zatim se opet vraćam u domovinu gdje je u planu Božićni oratorij J. S. Bacha pod vodstvom mo. Marca Minkowskog. Od nekih budućih angažmana izdvojio bih još debi u pariškoj operi Bastille kao Mercutio, ‘Così fan tutte‘ u Ženevi i ‘Onjegina‘ u briselskom La Monnaieu. Ono što me čini jako sretnim jest čast da dijelim ulogu s pjevačem kojemu sam se divio još kao student gledajući ga na pozornici zagrebačkog HNK.

image

Leon Košavić, bariton svjetske karijere

Neja Markičević/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. studeni 2026 12:46