Iva Slavić je oduvijek željela samo jedno. Biti glumica. I to je, dodaje, jasno pokazivala još od vrtićke dobi, ma koliko se to tada njezinim roditeljima i ljudima u njezinu okruženju činilo kao dječji hir, zaigranost, zabava... Danas je jasno da je ova 22-godišnja Virovitičanka i tada mislila ozbiljno. Jer, Iva Slavić upravo ulazi u petu godinu studija glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.
- Da, živim snove koje sam snivala kao djevojčica, jer se moja ljubav prema glumi dogodila jako rano i spontano. Još u vrtiću, a onda poslije i u školi uvijek sam voljela biti sudionik priredbi, ono kao neka klasična priča kada mala djevojčica želi biti glumica. To su odgajateljice u vrtiću i učiteljice primijetile i uvijek su me poticale, davale mi razne uloge i tako se to polako razvijalo o ovom smjeru, a definitivna potvrda uslijedila je u 5. razredu osnovne, kada sam sa školom bila u kazalištu - prisjetila se Iva.
- Gledali smo predstavu ‘Polja mašte‘, koja je zapravo bila politička, a u jednom trenutku glumac sa scene pozvao je nas djecu da mu se pridružimo na pozornici. Došla sam gore i danas se sjećam da sam bila jako angažirana, potpuno u tome, glumac nam je govorio da budemo tiho, pa smo se nešto morali šuljati kao aktivni sudionici predstave. Bila sam oduševljena, govorila sam kako je to predobro, kako to želim raditi. Čim sam došla kući, počela sam plakati i govoriti mami da želim biti glumica - i danas oduševljeno priča mlada glumica o svom prvom izlasku na scenu, koji će zauvijek pamtiti. Paralelno sa školovanjem pohađala je i dramsku grupu, a po završetku Katoličke klasične gimnazije, logičan izbor bila je Akademija u Osijeku.
- Osječka Akademija je jako puno surađivala s Gradskim kazalištem u Virovitici i kroz srednju školu imala sam priliku gledati predstave u kojima su glumili osječki studenti, tako da sam se uživo mogla uvjeriti u to što rade i produciraju, kako to rade, pa izbor nije bio pretežak, a značajno je i to što je osim glume ovdje riječ i o studiju lutkarstva, što nam daje više mogućnosti - objasnila je Iva. Danas je sigurna da nije pogriješila, a rad na Akademiji opisala je u jednoj riječi.
- Intenzivno. To je prva riječ koja mi pada na pamet kada je riječ o radu na Akademiji. Prve tri godine bile su jako intenzivne, provodili smo na Akademiji 24/7, što je odlično, iako s druge strane gubiš neko vrijeme za sebe, ali to se onda može nadoknaditi na četvrtoj i petoj godini. Zadovoljna sam, apsolutno. Naravno da neke stvari mogu biti bolje, pa i kod nas studenata, u ozbiljnom radu u umjetnosti moraš postupati odgovorno. Izdvojila bih to da su nas od prve godine učili da budemo odgovorni glumci, da sami od sebe više očekujemo, da se ne zadovoljavamo prosječnim, da razmišljamo zašto smo tu, što želimo postići... - kaže Iva, koja se tijekom studija susrela s mnoštvom kvalitetnih i zanimljivih ljudi koji su im prenijeli svoja dragocjena znanja i iskustva.
- Imala sam i još uvijek imam predivne profesore koji su nas oblikovali, ne samo kao glumce, nego i kao osobe. Primjerice, Saša Anočić, kojem sam do neba zahvalna na tome što je prije svega bio čovjek prema svakome od nas, a osobno što je vjerovao u mene i ono što nosim u sebi, te svojim primjerom bio čovjek koji je svoj poziv živio svom dušom. Teško je riječima opisati vrijednost koju ti donese rad s profesoricom kao što je Anica Tomić, koja, osim što je vrhunska redateljica, jedna od najvećih na ovom području, ima izvrstan pedagoški pristup. Zahvalna sam joj i što nam je kroz ovaj projekt ‘Oni dolaze‘ otvorila nove horizonte, kao i gospođi Dubravki Vrgoč kao jednoj od osnivačica projekta na tome što prepoznaje da se mladim ljudima trebaju otvarati nove prilike - istaknula je mlada glumica iza koje je dosad rad na dvije predstave.
- Prva je bila ‘Budala za večeru‘ u režiji Draška Zidara u kazalištu Virovitica, a druga ‘Sutra to možeš ti‘ u režiji profesorice Tomić, koja je, a joj majko, koje lijepo iskustvo! Tema je bila vršnjačko nasilje i smatram da je o tome važno progovarati, to su problemi koji su oko nas. U vrijeme dok smo je radili dogodila se tragedija u školi u Beogradu koja nas je sve jako potresla, jer smo bili strašno intenzivno prisutni u tom radu i htjeli smo o tome progovoriti, biti ovdje za mlade, da vide da nisu sami ako imaju problem, ako su žrtve nasilja - kaže i nastavlja:
- Dotaknuli smo se puno društvenih problema, pa tako i kako treba mijenjati i škole. Mislim da treba biti više psihologa, pedagoga..., imamo sve više problema s mentalnim zdravljem i to treba naglašavati kako bi se pomoglo mladima koji se nađu u takvim problemima - otvorila je odgovarajući na ovo pitanje Iva i temu društvene uloge i odgovornosti glumačkog poziva, odnosno utjecaja kazališta na svijet mladih, važnosti veće prisutnosti mladih ljudi u kazalištu...
- Jako je važno privući mlade ljude u naša kazališta, ali ne treba to činiti prisilno, ne treba ih tjerati, nego im probuditi želju da sami odluče doći. Tu je jako važno pametno i kvalitetno korištenje društvenih mreža kao alata kojim se može privući pozornost mladih. Danas ih praktički svi mladi imaju i zato i sve kazališne kuće moraju biti apsolutno prisutne i angažiranije na njima, pokretati metode za privlačenje mladih ljudi. Najlakše će ih zgrabiti ako im na mobitelu iskoči kvalitetna reklama i najava za neku predstavu - rekla je Iva, koja i sama sve više uviđa važnost samopromocije.
- Jako mi je bilo teško u početku to raditi. Iako sam potpuno dijete 21. stoljeća, odnosno generacija Z, nekako mi je to u početku bilo strano. Polako se i sve više privikavam na to da imam otvoren Instagram, koji mi je donedavno bio zatvoren. Teško mi je izaći iz neke moje zone komfora, moja četiri zida, jer me ta društvena platforma ujedno na neki način i plaši, budući da te svatko može iskomentirati, napisati nešto a da ne odgovara za svoj postupak. Trudim se ne biti jako aktivna, ali svjesna sam da moram biti prisutna - objasnila je ova djevojka, koju smo upitali i misli li da će moći živjeti od glume.
- Zatekli ste me s tim pitanjem - odgovorila je nakon kraće tišine, pa dodala:
- Vjerujem da onaj tko radi i tko ne odustaje može živjeti od glume, ali isto tako vjerujem da je jako teško, pogotovo se to vidjelo u vrijeme pandemije, kada sam vidjela sve probleme s kojima su se suočavali slobodni umjetnici. U Hrvatskoj definitivno nedostaje radnih mjesta u ovom poslu, kao i podrške za slobodne umjetnike. Često pogledam u budućnost i razmišljam hoće li biti posla, hoću li uspjeti ovo ili ono, hoću li raditi predstave u kojima želim progovarati... No, uvijek se volim prisjetiti da sam ovo stvarno htjela i tada vjerujem u sebe, u kazalište kao živi organizam koji ima veliki društveni doprinos, u svoju ulogu u kazalištu, općenito u glumačkom svijetu - istaknula je naša sugovornica, koja je za svoj poziv spremna podnositi brojne žrtve.
- Još u srednjoj školi sam osjetila koliko glumački poziv traži žrtve, jer sam paralelno gurala školu i dramsku grupu, što je tražilo puno odricanja i žrtve, osobito za mene, štrebericu kojoj je bilo jako važno kakve ocjene ima. No, sve sam to uspijevala dobro balansirati, pa mi nije bilo teško nastaviti tako i na studiju. Ne, nisu mi nedostajali tulumi, jer su mi studenti glume najdraže društvo i mi svako svoje druženje možemo pretvoriti u dobar tulum, čak i kada ozbiljno radimo. Znamo se nedjeljom okupljati na Akademiji ili po stanovima, pa vježbati za ponedjeljak... Koliko god je intenzivan, taj rad ispunjava, puno se više povežeš s ljudima oko sebe koji dijele iste interese, želje, ciljeve, a to je i pravi put za razvoj i izgradnju tebe kao osobe, odnosno kao glumca. Istina, propustila sam neke obiteljske svatove, rođendane i druga slavlja, ali sam s druge strane upoznala puno dragih, mladih ljudi, koji su aktivni u društvu, nisu pasivni promatrači i to mi se sviđa, kao i redatelja i starijih glumaca od kojih sam mogla puno naučiti - kaže 22-godišnjakinja, kojoj se sada otvara malo više vremena i prostora za sebe, pa razmišlja da krene na jiu-jitsu ili neki ples.
- Neodlučna sam osoba i to moram odlučiti. Također, početnik sam u sviranju klavira i tu želim napredovati, jer je klavir divan - kaže Iva, kojoj je teško odabrati što bi ili koga voljela jednoga dana uprizoriti na sceni.
- Puno je toga što bih željela igrati. I previše. U kazalištu mi jedan od najvećih i najdražih Čehov, mislim da je igranje u njegovim dramama san svake glumice i glumca, zatim Strindberg. Voljela bih raditi s mladim redateljem Vanjom Jovanovićem, koji radi izvrsne stvari, s glumačkim divama poput Nine Violić, Jadranke Đokić, Judite Franković..., koje su sve redom genijalne... - odgovorila je, dodavši i da bi idealno bilo kada bi mogla balansirati kazalište i film, odnosno televiziju, premda u njima nema iskustva, ali bi ih voljela osjetiti. U svemu što radi najveća joj je podrška obitelj, mama, tata i mlađi brat.
- Da, to je neupitno, iako u početku nisu bili sigurni koliko im dijete stvarno želi biti glumica, pa su me ispitivali bih li htjela nešto drugo. Mislim da su zapravo bili oprezni, jer ne vjerujem da je itko od roditelja u Hrvatskoj oduševljen kada im dijete kaže da želi biti glumica ili glumac. No, kada su shvatili da sam jako ozbiljna u vezi s tim, prihvatili su to i pristali me bodriti, biti mi oslonac i podrška, kao što su bili od prvoga dana - govori Iva o svojoj obitelji koja je uvijek vraća i podsjeća na rodnu Viroviticu, ali i radosno i bezbrižno djetinjstvo.
- Uh, da. Djetinjstvo mi je baš bilo radosno i bezbrižno. Kada se sjetim tog doba vidim jako zelenu boju, livade i rijeku Ođenicu, na kojima sam se igrala. Od malih nogu volim avanturističke, adrenalinske stvari, iako ne ful, jer sam istovremeno još uvijek bojažljiva, ali u ulici sam bila pokretač akcija i igranja. Ljeti ne bismo do dva ujutro išli na spavanje, igrali bismo se skrivača, grupa grupu, gradili mostove na Ođenici... Bilo je puno igre i zabave - prisjetila se ne tako davnog vremena talentirana djevojka, koja obožava filmove. Izdvaja Tarantina, Almodovara, Godarda..., s naglaskom da se ove godine zaljubila u francuski novi val. No, jednog je redatelja i jedan film morala izdvojiti.
- ‘Sigurno mjesto‘ Jurja Lerotića. Toliko je divan film, ta osobna priča, htio - ne htio otvori ti dušu, na toliko je razina poseban - s posebnom emocijom otkrila nam je svog favorita, a onda i nastavila u sličnom tonu što se tiče glazbe.
- Volim džez i volim hrvatsku glazbu, nikada prežaljenog Olivera. U biti, možda je nekome čudno, iako sam sretna osoba i jako se volim smijati, volim tužnu glazbu - otvorila se Iva, koja se već nekoliko puta susrela i s razočaranjima na audicijama koje nije prošla.
- Pitam se tada jesam li dovoljno dobra, trebam li ovo raditi, jesam li talentirana, ali jednostavno se moraš naviknuti da će više biti ne, nekog da, ali kada se dogodi taj da, onda moraš uzeti najbolje iz toga i dati maksimum. Najviše se učim vjerovati u sebe. Voljela bih da mladi u Hrvatskoj imaju više prilika općenito, ne samo u ovom zanimanju, da smo svi više svjesni sami sebe i da dajemo najbolje društvu - poručila je ova mlada dama.
