Venera u krznu, zanimljiva mala produkcija novog, nezavisnog Tespian teatra, zaigrala je u zagrebačkoj Gajevoj ulici 10, tik do ulaza u nekadašnji Omladinski radio. Zanimljiva je zbog vehementne glume Tonke Mršić, koja, rekao bih precizno, igra dominantnu ženu u ovome relativno novom komornom hitu iz 2010. poznatog američkog pisca Davida Ivesa (r. 1950.), duodrami o redatelju koji nevoljko prima zakasnjelu glumicu na audiciju za svoju predstavu. Ivesova je duodrama u nas praizvedena još 2012., utrkujući se s Broadwayem, u produkciji splitskog Gradskog kazališta mladih, igrali su je i studenti osječke Akademije, a kako vrijeme protječe, čini se sve aktualnijom.
Što se dogodi kad mlada glumica traži nasamo angažman od nezadovoljnog redatelja? Posrijedi je ovdje i teatar u teatru, pri čemu Vanda, glumica, koju dakle igra Tonka Mršić, improvizira s neurotičnim redateljem Thomasom, kojega igra Vibor Kreković, njegov komad "Venera u krznu", adaptaciju slavnog istoimenog romana iz 1870. austrijskog pisca Leopolda von Sacher-Masocha. Po njemu je nazvan mazohizam, a ta sila u ljudi, znamo, čini par sa sadizmom, koji je ovdje gotovo očigledan, ali kao želja, u Thomasa, a potisnut, kao stvarna činjenica, u osobi Vandinoj.
Tekst je preveo sam glumac Vibor Kreković, podosta je skraćen, režirao ga je dakle zajedno s Tonkom Mršić, samom glumicom, i tu već nastaje možda i još jedno kazalište u kazalištu, a u kazalištu. Glumica toliko dominira nad glumcem da se čini kako su u procesu rada doista preuzeli život vlastitih likova. Što ona pokuša, uspije, ona zvoni, a glumčeva pasivnost pak jača, postaje gotovo privatna činjenica, a opet na sceni. Hoću reći, gluma je toliko disparatna da ispituje granice komada na jedan, evo, rekao bih začudan način: gdje je granica uopće komunikacije, a kamoli nadvladavanja ili podčinjavanja. Radnja je pobuđujuća: Venera, odnosno Vanda, redatelja otprve zaledi svojom fizičkom snagom, mentalnom energijom, seksepilom, pa ovaj ne primjećuje da mu je zapravo cijelo vrijeme i intelektualno nadmoćna te da bolje poznaje njegov vlastiti komad nego on sam.
Režiju je još potpomogao asistent Dominik Rački, za kojega pretpostavljam da je fiksirao pojedine situacije u kojima se mora dogoditi obrat između likova, uključujući stanke, geste. Još je svjetlo skromno a vješto, u zapravo nekazališnom prostoru, kreirao Endi Krakić i cijelo zbivanje, eto, počiva na jednog prostornoj gotovo bih rekao improvizaciji. Kostimi su isto glumački odabir, pri čemu je Vanda izložena golotinji ili raskoši crvene haljine, a Thomas je u izdanju za kafić. Protagonist je dakle, što se kaže, manje-više miš sivi, a protagonistica kraljica bez kraljevstva. Ona ga zavodi i podčinjava ne baš lako, poradi njegove neurotičnosti, a prevladava jer je jednostavno hrabrija te bolje prozire život. Ona je ekstravagantna, no on je zapravo pritajeni narcis, koji je zavrijedio da ga se demaskira.
Predstava nije, dakle, o ljubavi, nije o erotici, nego o nedostatku i jednog i drugog. Vanda je čas "Njemica", kad je lik iz romana, čas je djevojka iz domaće provincije, čas gotovo privatna osoba, čas jedna rekao bih nadmarioneta kroz koju žuri radnja, a Thomas je neprestano isti, smrvljen u startu i krut u izričaju.
Možda je sve to zajedno tako režirao namjerno, no rezultat je: jedna oslobođena mlada glumica koja je iznijela bogatu dramsku ulogu i jedan neoslobođen ne tako mlad glumac, čiju patnju tek trebamo doživjeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....