Špišić i Mađarić poput pankerske su verzije Mire Gavrana, nije mi jasno kako se to štivo probavlja

Domaći kazališni svijet ima novi festival, Slavonski KaFe, čije je prvo izdanje održano u Gradskom kazalištu Požega. Ideja je potekla od Zdenka Rečića, ravnatelja vinkovačkog Kazališta "Joza Ivakić": jednom godišnje okupiti slavonska profesionalna kazališta da predstave svoje najbolje produkcije, bez obzira na to jesu li za odrasle, mlade ili djecu. Razumna koncepcija, jedino bi još trebalo uključiti i lutkarske predstave. Festival će se svake godine održavati u drugome slavonskom gradu, dijeli nagrade, a ovo prvo izdanje u Požegi pokazalo je da ima rezona. Za ubuduće, valjalo bi smisliti i kakav popratni program, radionicu, okrugli stol.

Festival se održava u odgovarajuće doba, netom nakon početka kazališne sezone i očito je privlačan publici. Malo požeško kazalište raspolaže s nešto više od 200 sjedala, a osim jednu večer, ona su bila gotovo posvema ispunjena, što znači da je pet predstava u konkurenciji, jednu izvan nje i svečanost zatvaranja vidjelo više od tisuću ljudi, što je zacijelo i zasluga domaćice, Valentine Neferović, ravnateljice požeškog kazališta. Ulaznica nije bila preskupa, reklama u mjesnim medijima poprilična, a gledatelji s kupljenim ulaznicama su i glasali za Nagradu publike, pa su u prosjeku najbolju ocjenu dali monodrami za djecu "Anton Žic, baba i harmonika", sirovoj parafrazi "Tajnog dnevnika Adriana Molea" iz pera i u režiji Damira Mađarića, u produkciji Dječjeg kazališta "Branko Mihaljević" iz Osijeka i Kazališta Oberon. Toga domaćeg Molea, Antuna, zdušno igra Goran Marijanović, pa je i meni simpatičan. Ali tekst je jezivo primitivan i nespretan. Ne znam kako se Mađariću redatelju nositi s tekstom Mađarića pisca, pretpostavljam da mu nije lako.

Zatvaranju je prisustvovala i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, koja je uručila nagradu za najbolju predstavu, "Tenu" Josipa Kozarca u režiji Dražena Ferenčine, glavnom producentu predstave, spomenutom Rečiću. Bilo kako bilo, festival ima vjetar u leđa i s, nazovimo je tako, više razine. Višu razinu jest dala i sama svečanost zatvaranja, koju je režirao Vanja Jovanović. Namučile su me s godinama te naše razne završne priredbe i manifestacije dodjele nagrada, gotovo uvijek nategnute i glupe, ali ovdje je prevladao humor, i dvije posvađane voditeljice, Ružica Maurus i Nika Barišić, čije je živahno nadmetanje razveselilo upravo svakoga.

Nagradu za najbolju žensku ulogu osvojila je Blanka Bart za ulogu Ruže u predstavi "Alabama" Davora Špišića, u režiji Darija Hajračeka i produkciji Kazališta Virovitica. Ozbiljna glumica u opet jednom neozbiljno napisanom komadu, koji je već bio propao svojedobno u Gavelli. Špišić teše grubo, slično kao i Mađarić, nadaje mi se kao kakva pankerska verzija Mire Gavrana, nije mi jasno kako se to štivo probavlja. Znači, nije glumcima lako s takvim autorima.

Najbolji glumac je Miroslav Čabraja za ulogu Konobara u predstavi "Udovice" Slawomira Mrožeka, u prijevodu Pere Mioča, režiji Jasmina Novljakovića i produkciji osječkog HNK. Uz "Tenu", bijaše ovo najozbiljnija predstava na festivalu, a sam Čabraja jest zbilja jedan osobit umjetnik, koji je kadar prijeći mnoge granice.

Vidjeli smo gotovo tucet mladih glumaca. Anabela Sulić i Matko Trnačić osvojili su posebno priznanje za uloge Službenice i Viteza u predstavi Gradskog kazališta Požega "Romanca o tri ljubavi" Antuna Šoljana, u režiji Roberta Raponje, kojega prezirem otkako se solidarizirao s prijavljenim silovateljem Lečićem. Rekao bih, Šoljanov duh im je pomogao da se izbore protiv netalentiranog redatelja.