Slavni srpski redatelj: ‘Želim vam pružiti osjećaj da niste sami, nedostojni i krivi‘

U riječkom HNK Ivana pl. Zajca u subotu će premijerno biti izvedena predstava "Tri sestre, ja", autorski projekt redatelja Borisa Liješevića prema drami "Tri sestre" A. P. Čehova. Dramaturg je Dimitrije Kokanov, autor glazbe Damir Urban, a glume Olivera Baljak, Ana Marija Brđanović, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Jelena Lopatić, Sabina Salamon, Nika Grbelja, Petar Baljak, Denis Brižić, Damir Orlić, Jasmin Mekić, Deni Sanković i Mario Jovev.

Riječka premijera bila je povod za razgovor s Liješevićem, jednim od najistaknutijih redatelja srednje generacije u široj regiji. Njegove su predstave uvijek poseban kazališni događaj, a osobito veliki uspjeh ostvario je upravo svojim autorskim projektima. U Hrvatskoj je posebno zapažen po inscenaciji romana "Blue Moon" Damira Karakaša u kazalištu Kerempuh, kao i suradnji sa ZKM-om.

Zašto baš Čehov danas? Što ste prepoznali u "Tri sestre" kao dovoljno živo i otvoreno da kroz njih progovorite o sebi i svijetu u kojem živimo?

- "Tri sestre" doživljavam kao komad koji zadire duboko u čovjeka i u njegove unutrašnje prostore. U njemu nema nekih posebnih, specifičnih biografija, događaja. Ali to čega ima, to je veoma suptilno. Svako od nas je suptilan, možda to ne izražava, ali svi naši doživljaji svijeta i sebe su suptilni. To najbolje shvatimo kada se nađemo na psihoterapiji, koliko toga ispliva, koliko si svega zapamtio što si mislio da nisi, koliko je utjecalo na tebe. Tu otkriješ koliko si osjetljiv i koliko je čovjekov mehanizam složen. Čehovljev komad podsjeća me na Rorschachovu mrlju koja nam govori o nama samima. Ili možda čak i na ogledalo. Stavimo ga naspram sebe i vidimo štošta o sebi, stavimo "Tri sestre" naspram JA i dobijemo novu sliku.

Naslov "Tri sestre, ja" sugerira pomak prema ispovjednom. Kako se taj "ja" gradi kroz proces? Je li on osobni, kolektivni, teatarski?

- JA je egzistencija individue, života, svijeta i to JA je stavljeno nasuprot Čehovu da Čehovom bude isprovocirano, potaknuto i da progovori iz vlastite nutrine. To je put od Čehova k sebi ili odjek Čehova u nama, što nam radi danas, koje asocijacije budi, koja razmišljanja potiče. Što se događa kad pustimo Čehova da radi u nama?

Kako prepoznajete trenutak kada glumac više ne glumi, nego progovara iz sebe? Što se tada događa s predstavom?

- Taj moment nije teško prepoznati jer te preplavi empatija, osjećaj da i tebe ima u tome,

ili pak toplina, koja te poveže s glumcem, osjetiš se kao sugovornik, povjerenik, dio njegova života. Kao da dobivaš neki dar. A predstava tek tada nastaje. Čuti ljudski glas u predstavi. Ovo je valjda lakši put da se do tamo stigne. Neki dobri redatelji i u klasičnim komadima mogu stići do toga što zovem ljudski glas, neki bi to zvali istinitost. To je sigurno nešto najbolje što teatar može ponuditi. Ali ja svoj put nalazim u osobnim materijalima koji postaju univerzalni.

Kažete da vas više ne uzbuđuje "oživljavanje tuđeg teksta". Kako onda danas vidite ulogu redatelja? Je li on tumač, pokretač procesa ili svjedok nečeg što nastaje pred njim?

- Hmmm, lijepo pitanje i lijepe ponude za razmišljanje. Sve to je redatelj. I tumač i pokretač procesa, a onda i svjedok nečega što nastaje pred njim. Opisali ste proces kako ga i ja zamišljam, da nešto nastaje pred tobom. Ne da ti nešto smišljaš, projiciraš, praviš, daješ upute, vraćaš, uvježbavaš, nego stvoriš okolnosti da se nešto desi. Nije lako biti svjedokom procesa. To traži golemo iskustvo. Da primijetiš, uočiš, pustiš, osjetiš kada da se ne miješaš, da prepoznaš kada nastaje nešto važno, da omogućiš tome da se desi. Redatelj je sve to i još mnogo toga. Vjerojatno gubim interes za taj teatar koji ste spomenuli u pitanju i u potrazi sam za nečim novim. Da se nešto istinski dogodi, nešto autentično, neponovljivo, nešto što ne može biti ni u jednoj drugoj predstavi. Da se dogodi JA, pred publikom. Svakom glumcu da se dogodi JA, a onda će se valjda i u publici dogoditi JA, te će JA na kraju biti zajedništvo predstave i gledalaca.

/Srđan Đurić

Vaš teatar često balansira između dokumentarnog i poetskog, stvarnosti i fikcije. Kako u ovoj predstavi pronalazite tu ravnotežu?

- Bilo je teško naći način na koji treba igrati Čehova, kako bi se uspostavio balans između osobnog i klasičnog. Između "Tri sestre" s jedne i JA sa druge strane. Svaki prelazak granice poremetio bi balans. Ne znam jesmo li ga našli, vidjet ćemo kad počne predstava. Ali kod nas je smisao u pokušaju, u traženju puta. Traženje puta je valjda predstava, sa svim manama, slabostima, uzletima.

U jednom ste intervjuu rekli da je ljepota u ranjivosti i spremnosti da se izložiš. Koliko je za glumca danas teško biti ranjiv pred publikom u vremenu kada se autentičnost često komercijalizira?

- Biti ranjiv i izložiti se, riskirati, to je uvijek teško i to je osobni čin koji traži osobno prevladavanje granica. Ni jedno vrijeme nije lakše ili teže za to. To je spremnost da se otvoriš i da podijeliš ono od čega ti može biti neugodno. I da od toga napraviš dramski materijal. Da igraš sebe i svoje muke. Danas je to možda i lakše jer nije više strano na sceni.

U "Tri sestre" svi likovi sanjaju Moskvu, neki izgubljeni, nedostižni prostor smisla. Što je vaša "Moskva" danas?

- Moja "Moskva" je prostor gdje će mi obitelj biti sigurna i gdje će imati uvjete za dobar i zdrav razvoj. Što je to? Gdje je to? Tko to može znati. Kad bismo samo znali, završava Olga komad "Tri sestre". Kad bismo samo znali što je dobro za nas i što treba da radimo da preživimo ovo vrijeme. "Moskva" je sigurnost, prostor bez tenzija, straha da nećeš moći da se zaštitiš. Imam osjećaj da živimo tako da smo non-stop na oprezu. Sa svim aktiviranim receptorima za opasnost. To zna biti iscrpljujuće.

Spomenuli ste da vas sada više zanima čitanje sebe nego čitanje tekstova. Je li teatar za vas prostor samoproučavanja, neka vrsta istraživanja vlastite ljudskosti kroz druge?

- Da, tako je. Prostor dijeljenja sebe s drugima, a na neki način i obratno. Prostor gdje se možemo izraziti. Ali i to "izraziti" može imati razna značenja. Neko se izrazi kad podijeli neki svoj društveni ili politički stav ili neki interes. Ja ovdje mislim kad izraziš najdublje dijelove sebe, kad zakucaš na vrata gdje žive tvoje slabosti, neostvarenosti, strahovi, porazi i shvatiš da to može biti i prostor za kreaciju. I da s kreacijom sve to može dobiti smisao. Prostor gdje se ne hvališ kao na društvenim mrežama, već se zagledavaš u sebe.

U predstavi pokušavate spojiti klasično i osobno, intimno i kolektivno. Ako bi publika iz dvorane ponijela samo jednu misao ili osjećaj, što biste željeli da to bude?

- Osjećaj da nisi bio sam. I da nisi nedostojan i kriv i da dijeljenje sebe neće izazvati podsmijeh nego poštovanje i da je sve to zajedno oslobađajuće. I, na kraju, s osjećajem da, kao što se kaže na kraju komada - treba živjeti jer život još nije završen.