Umro je Mustafa Nadarević i tužan sam kao nikad ove nesretne godine. Volio sam ga, svojom me duhovitom skromnošću, a i ćelavom glavom, podsjećao na oca, koji je, još mnogo mlađi, a istog su godišta, umro, eto, od iste bolesti. Volio je i on mene, pa sam mu se povjeravao i svačemu me podučio.
Pili smo vino kod "Drageca" i, na žalost, obilno pušili, prije kojih desetljeće i po, nakon što je u zagrebačkom HNK režirao svoju "Hasanaginicu", po drami Milana Ogrizovića. Zaigrao je, dakako, Hasanagu, i pitao sam ga: "Dobro, Mujice, potpuno si lud na pozornici, pa otkud tebi snaga da skočiš metar uvis?" Mujica, koji je tad već bio prebacio šezdesetu, škilji u mene, u cigaretnom dimu, pa kaže: "Tako je navečer. Ujutro sam kao olupina. Zahrđao, ustajem kao baba, gegam se, sve me boli. Al...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....