'Sjeo sam ondje gdje je predviđeno da se gledatelju nabiju štitnici na uši tako da ništa ne čuje. Za to vrijeme bilo mi je jedino ugodno'

Redatelj Miran Kurspahić (37) iscrpio je vlastiti model teatra i počinje se ponavljati, uprazno. Njegova predstava “Teror tolerancije” u zagrebačkom Teatru &td dosadna je, predvidljiva i nezanimljiva. Kurspahićeva pobuna protiv malograđanštine traje već dobrih deset godina.

Kao mladić prekidao je predstave u HNK zajedno s Tomom Gotovcem (jeziva Prohićeva “Dunda Maroja”), izazivao i druge profesore s ADU skandaloznim diplomskim ispitom, pravio duhovite satire na račun naše duhovne obnove, prikazivao naš narod jednostavno kao žrtvu zemljopisa, sarkastično...

Angažirani monolozi

Kurspahić pravi dakle gotovo isključivo politički teatar, uglavnom sklopljen po vlastitim tekstovima (makar se nije libio ni Heinera Müllera), često zapravo proviđen anonimnim i manje anonimnim citatima s internetskih foruma...

Ovdje se petero glumaca, rekli bismo još uvijek mlađih, s mukom probija kroza slabo pamtljivu masu teksta i ne dopire nigdje. Ne znamo, zapravo, koga igraju Csilla Barath Bastaić, Iskra Jirsak, Sven Jakir, Domagoj Janković i sam Kurspahić. Nitko ni s kim zapravo ne razgovara nego se unedogled, dulje od sat i po, nižu angažirani monolozi o tome kako svijet nije dobar a ljudi još manje, osobito političari, a ovdje na udaru nisu samo domaći nego i Viktor Orban te Donald Trump. Toga Trumpa su eto po cijelom svijetu kulturnjaci i bankari pretvorili u simbol zla pa mi čisto dođe žao što ne mogu na izborima glasovati za njega.

Crveni zastori

Neke “pasuse” glumci su odigrali s pomoću najjednostavnijih krpenih lutkica, u sklopu “improvizirane” mišolovke o tri praščića, i od svega toga čovjeku se poslije zijeva, a ništa ne osjeti. Takozvanoj atmosferi nije pridonijela niti ambiciozna scenografija Nine Mie Čikeš, mnoštvo crvenih zastora, valjda kao u bordelu, koji okružuju svega sedamdesetak gledatelja, smještenih eto na pozornici skupa s glumcima. Te zastore akteri skupljaju i razvlače. Sio sam baš ondje gdje je predviđeno da se gledatelj u nekom trenutku posve opkoli zastorima i da mu se k tome nabiju štitnici na uši tako da ništa ne čuje. Za to vrijeme bilo mi je jedino ugodno. Gotovo sam zadrijemao...