SJEĆANJE NA TOMISLAVA ŽIDAKA Svoju neizlječivu sklonost teatru prenio je u nogomet

Teško je pisati u ove dane poslije smrti Tomislava Židaka. Mi se novinari volimo tako što se čitamo. I tako što satima tjeramo razgovore o apsolutno svemu, a zapravo o pisanju. Svatko tko je ovih dana ispisao nekrolog našem uzoru, pisao je zapravo o sebi kao o njegovu liku.

Što drugo, kad mnogi potpisnici koje susrećete na ovim stranicama i ne bijahu do stalni likovi u Grofovu teatru. I sada se, kad ih više neće dočekati u Van Goghu, teško snalaze među riječima. Tomo Židak htio je svojedobno biti kazališni redatelj. Glumio je pak još kao fakin. Neizlječivu sklonost teatru prenio je u nogomet. Njegov dar da iz pozicije sportskog novinara od prolaznih ljudi stvara trajne likove, da svijet promatra kao theatrum mundi, prilično sumoran, ali ipak živ, interesantan, da se opija igrom ne kao zabavom, nego kao metaforom prolaznosti, jest, barem u našem vremenu, neponovljiv…

Nogomet je toliko nalik teatru prije svega zato što u njemu nije dovoljno biti favorit ili biti bolji. To samo po sebi ne donosi ništa. Čudni su, često nimalo dokučivi, a opet nekako izvjesni razlozi zbog kojih je neka utakmica krenula ovim ili onim tijekom. Poraz u nogometu često je jednako neočekivan kao i poraz u teatru. Ili jednako očekivan. Uostalom, kao i poraz u životu. Naslutiti ishod neke utakmice jednaka je vještina kao i naslutiti ishod nečije predstave. O tome je svjedočio Židak.

Nedavno je Tarik Filipović zaigrao monodramu “Ćiro”, gdje njegov lik dakako od svih novinara, što bi Miroslav Blažević kazao, apostrofira jedino Židaka. Nisam taj detalj spomenuo u kritici da ne ureknem bolesnika, koji je već tada napisao da će mu upravo Tarikov “lik” održati posmrtno slovo. Tako i bijaše.

Tomislav Židak bijaše autentičan, najproduktivniji a stilom nadmoćan zato što je bio pošten. Poštenje, ljudsko, novinarsko, moral, crni humor, ljubav - kako bi inače četrdeset godina izdržao iz dana u dan, i petkom i svetkom, na ovoj vječnoj traci, s koje eto i najuporniji i najtreniraniji trkači ispadaju lako i iznenada…

Neka je patetično, ali koliko je teško pisati bez tebe, toliko će nam lakše biti pisati za tebe. Laka ti bila, Tomo, hrvatska zemlja. Črna mati zemla.