Varaždinski HNK producirao je novu, za naše prilike, visokobudžetnu predstavu, režijski izvanrednu, prije svega zato što je odlučujuće ovisna o interakciji s publikom. Krešimir Dolenčić uložio je, dakle, mnogo energije, mašte i sluha u rizičan pothvat: spontano privoljeti publiku da zapjeva umjesto glumaca. Takvo što nemoguće je provjeriti na probama te se cijeli kreativni proces može usporediti s pokušajem da se u mraku nacilja meta. Dakako, potrebna je za to ozbiljna glumačka i autorska ekipa. Predstava traje dva sata, a subjektivno vrijeme jest kraće, što znači da su njezina teatralnost i ritam pobuđujući, te kako cijela scenska mašinerija proizvodi emocije.
Krešimir Dolenčić režirao je "Krletku", urnebesnu farsu, da ne kažemo francuski "pederski" bulevarski vodvilj, a istodobno i cabaret, još godine 2012. u zagrebačkom Kerempuhu. Predstavu je poslije stote izvedbe ukinuo 2018. tadašnji novi ravnatelj Roman Šušković, kako to već kod nas biva, a i sada se živo sjećam Željka Königsknechta kao Georgesa, vlasnika gej cabareta "Krletka" i Linde Begonje, kao njegove neželjene partnerice Simone. Željka Udovičić i ovdje je dramaturginja, igra se isti prijevod Vladimira Gerića, glazba je i obrada pjesama rad Marija Mirkovića, no zapravo je posrijedi posve drugačija predstava. Prvo, u igri je niz improvizacija, oslonjenih na aktualnu zbilju te se kao takve ne mogu pohvatati izvan vremena i prostora. Drugo, danas ovo naoko bezazleno, slavno djelce francuskog glumca što ga je napisao 1973., a osim u teatrima, trijumfiralo je i u filmskom formatu, zapravo snažnije rezonira sa stvarnošću negoli prije deset ili petnaest godina. Prije svega, sada bi ono bilo zabranjeno ili barem podvrgnuto prijeziru vlasti, u mnogim europskim državama. Ne vjerujem da bi moglo zaigrati i u jednom mađarskom državnom kazalištu, tko zna kako bi prošlo u Slovačkoj, a u Rusiji, dakako i Bjelorusiji, vjerojatno i u Gruziji, pozatvarali bi i redatelja i direktora kazališta, a i glumca ponekog. Još u ovom ozračju možda novog velikog rata u Europi, ova "dekadentna" farsa asocira i na Berlin potkraj tridesetih godina prošloga stoljeća, neobuzdani eskapizam uoči najsmrtonosnijeg rata u povijesti.
Poiretovi su likovi lišeni psihologije, odnosno njihov su temperament i reakcije proizvoljni te im je potrebno udahnuti život, slično kako se udahnjuje lutkama. Potrebno ih je animirati u svojevrsnu grčevitu pozu, iz koje se potom oslobađaju njihove, rekao bih, iznuđene reakcije. Humor kao iznevjereno očekivanje ili iznenadna provala iskrenosti, ovdje su glavna glumačka oruđa, kao i korištenje zabune za ucjenu ili ucjene za zabunu.
Skladno šarenilo i učinkovito oblikovanje scenskog prostora lijep su rad Marte Crnobrnje i Marte Dolenčić, pri čemu su za maksimum dojma potrošile minimum novca. Vješto je i jednostavno riješena stalna promjena mjesta radnje, iz pozornice u stan iznad, i obrnuto. Svega se jedan paravan premješta te diže ili spušta zastor. Ništa ne djeluje jeftino, rekvizita, vijenci umjetnog cvijeća i šalovi jarkih boja. Kostimi Doris Kristić dodaju notu glamura izvedbi, s obzirom na to da su gotovo bismo rekli skupocjeni, a i u dijalogu s likovima. Svakoga ovdje zapamtiš, a raznolikosti likova još možda odlučujuće pridonosi scenski pokret Dinka Bogdanića, koji je motivirao glumce da se doista upuste u plesno predstavljanje, te točke koje izvode ne djeluju "amaterski". Još je i svjetlo Denija Šesnića upravo živ, ali ne i napadan, element predstavljanja, te su svi elementi predstave sinkronizirani zaista dojmljivo. Sudionici izvode uglavnom domaće šlagere, oponašaju vedete od Miše Kovača do Tajči, prati ih za klavirom Vid Novak Kralj, te zaista imaš dojam da si u Cabaretu.
Igra, dakle, četrnaest glumaca, a privlače različito i nisu, dakle, režijski uniformirani. Štoviše, mnogo ovisi o trenutku inspiracije. Izvanredan je Marinko Leš kao Albin, već pomalo ostarjeli transvestit, koji se poput mlade žene komično plaši bora oko očiju i viška kilograma. Onako stasit i stamen, proizvodi moment komičan i tužan u gotovo svakom iskazu, a kad zapjeva, kao da doista čuješ ženu u tijelu muškarca. Izvanredna gluma, koja sidri ovu predstavu u jedan zapravo dublji, rekao bih, dramski registar. Stojan Matavulj kao Georges jest začudno krut te iz te krutosti gradi komiku. Homoseksualnost njegova lika jest gotovo netransparentna, zato i interesantna.
Režijski i koreografski jest posebno uspjelo predstavljanje transvestitskog trojca: Robert Španić kao Francis, Karlo Mrkša kao Mercedes i Lovro Rimac kao Salome, najviše su izloženi publici te su kao takvi i najbliži propasti. Na koncu su dospjeli do ovacija, s time da bi se Lovro Rimac zaista mogao razviti u plesača. Još svira violončelo. Lijep početak karijere u profesionalnom ansamblu.
Igraju, nadalje, usklađeno i opet s viškom u predstavljanju, farsično, Denis Bosak Lukasa, Nikša Eldan Filipa, Zdenko Brlek G. Tabarra, Dea Presečki Ornelu, Darko Plovanić G. Petira, Helena Minić Matanić Gđu Petir, Beti Lučić Simone, Elizabeta Brodić Andreju, a Mladen Jerneić grof Erdödy igra Smiljku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....