U vrijeme u kojem poslove radimo zato što moramo, a ne zato što ih volimo, pronaći ljude koji svoju profesiju doista žive, koji su svoje zanimanje učinili nadogradnjom samih sebe, zaista je rijetkost. Upravo je takva bila Olga Vujović, žena kojoj je novinarstvo bilo više od posla kojim plaća račune. Ova kazališna kritičarka i novinarka preminula je jučer, 2. studenog, a sa svojom je profesijom toliko saživjela da su čovjeku koji ju nije poznavao osobno prva pomisao nakon njezine smrti sve buduće izložbe i predstave koje nikada neće pogledati.
Kada ljudi odu, u fizičkom obliku, onakvom kakav je nama poznat, više ne postoje. Ono što iza njih ostaje je odjeća koja čuva njihov miris, otvorene bilježnice na radnom stolu, trag koji su ostavili u životima mnogih. Prijatelji, poznanici i suradnici sjećaju je se kao neumornu u svojoj potrazi za novim predstavama i izložbama, metodičnu u postavljanju pitanja, na koje ju je odgovor uvijek iskreno zanimao. Jedno posebno mjesto u kazalištu uvijek se čuvalo posebno za nju. Nije moralo biti u prvom redu, ali moralo je biti namijenjeno baš njoj.
Sjedili jedan do drugog
,,Olga je uvijek imala svoje mjesto u svakoj kazališnoj dvorani. Znali smo često sjediti jedan do drugog na nekim predstavama, nikad nisam mogao pretpostaviti hoće li joj se predstava svidjeti ili ne, ali čak i kad se ne bismo slagali u stavovima, uvijek je bila korektna‘‘, tako o Olgi govori Dalibor Jakus, specijalist odnosa s javnošću, pisac i umjetnički direktor Tabor Film Festivala, koji je Olgu upoznao davno, na izložbi jednog poljskog umjetnika.
Na svaku je predstavu i izložbu dolazila ranije nego što je trebala, koristeći taj vremenski prostor kao priliku da o onome što će upravo pogledati sazna najviše što može. Tako se i upoznala sa Sanjom Bachrach Kristofić, grafičkom dizajnericom i slobodnom umjetnicom, i njezinim suprugom Marijom Krištofićem koji se umjetnošću bave dugi niz godina.
,,Od početka našeg djelovanja pratila je ono što mi radimo, znači od kraja 80-ih, ona je uvijek prva dolazila, uvijek ju je sve zanimalo. Bila je jako zainteresirana i znatiželjna, znala je postaviti pitanje, bila je cinična i uvijek je željela biti informirana“, govori Sanja.
Tom se prilikom prisjetila i jednog zajedničkog putovanja u Veneciju, u vrijeme Venecijanskih bijenala.
,,Bilo je izrazito vruće u Veneciji. Olga je imala bijele tenisice, kratku majicu i hlače i čim smo stigli, rekla je:,,Idemo!‘‘. Nije bilo mjesta koje nije htjela posjetiti, kataloga kojeg nije htjela uzeti. Išli smo na sve lokalne izložbe, ramena su nam bila crvena od platnenih vrećica punih kataloga koje smo nosili. Tek je navečer stala i rekla da možemo nešto popiti, tada smo shvatili koliko je brza i koliko svega može proći u jednom danu‘‘, govori Bachrach Kristović.
Brojni mediji
Prve novinarske korake napravila je na Radiju 101, a tijekom svoje dugogodišnje karijere surađivala je s brojnim medijima: „Priroda“, „Školske novine“, „Vjesnik“ i „Večernji list“. Surađivala je i s Prvim i Trećim programom Hrvatskog radija, za koji je pripremala intervjue, razgovore, osvrte, kritike, reportaže i najave.
Ipak, svoj je najveći novinarski doprinos ostvarila na Radiju Sljeme, na kojem je radila od 1986. godine. Tamo je uređivala emisije poput Zagrebački kulturni vodič, koji je izlazio svaki dan, Kamo i što večeras?, kazališne teme i Kultura prije sna. U svom je poslu uvijek bila profesionalac, o čemu ne svjedoče samo emisije na kojima je radila i kritike koje je pisala, već i činjenica da je svoje znanje i ljubav prema poslu nesebično dijelila i s mlađim kolegama. Nevena Saraga, novinarka, urednica i voditeljica na Radio Sljemenu, koja je zajedno s Olgom uređivala mnoge kulturne emisije, sjeća je se kao elokventne, izrazito načitane, disciplinirane i odgovorne, ali prije svega, divne osobe i kolegice.
,,Bila je divna kolegica, imala je neizmjernu strast prema poslu. Bila je disciplinirana i odgovorna. Imala je jedan specifičan izričaj, bila je iskrena i zbog toga sam joj se divila. U svojim kritikama nikome nije povlađivala, kritike su joj uvijek bile argumentirane i potkrijepljene dokazima. Kada sam bila mlada novinarka, dala mi je potreban vjetar u leđa i uvela me u taj svijet, zajedno smo odlazile na kazališne predstave. Posebno je voljela ljude koji su dijelili njezinu strast prema kulturi i umjetnosti," prisjeća se Saraga.
Iako je kulturno novinarstvo bilo njezin poziv, Olga je po struci profesorica fizike koju je studirala na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Urednici i novinarki Radija Sljeme Sanji Brajković, u farmaceutskoj srednjoj školi predavala je fiziku. Bila je jedan od onih profesora koji su usprkos svom autoritetu, znali zadržati i topli, prijateljski pristup prema svojim učenicima. Život ih je opet spojio godinama kasnije, i to upravo u redakciji Radija Sljeme.
,,Nas dvije smo završile skupa na Sljemenu. Ona je bila potpuno neformalna, topla, izravna, toliko spontana, ja ne znam nabrojati dvije takve osobe. Uvijek je bila tu da uskoči kad treba, a posebno mi je u sjećanju ostalo to što je nosila isključivo reklamne majice i hlače. Uvijek je bila iskrena, onakva kakva stvarno jest, nije se pretvarala, i takva je bila i fizički - nikada nije nosila šminku i marila za kozmetiku."
Dok je radila u školi, Olga je, kako kaže Brajković, bila omiljena profesorica, jedna od onih koje su svi htjeli kao pratnju na maturalcu. I zato nije umrla samo još jedna profesorica, umrla je Olga.
,,I kada smo radile skupa, bilo mi je teško doživljavati ju kao ravnopravnu, nikada ju nisam mogla oslovljavati s ti, iako je ona inzistirala na tome. Bila je nenametljiv autoritet i bila je jedna od onih ljudi koje ili beskrajno voliš ili izbjegavaš. Vrlo je otvoreno znala reći ‘‘ideš mi na živce,‘‘ ali jednom kad bi te prihvatila, onda si znao da si velik. Vrlo je izravno znala pitati za pomoć. Bila je izrazito svestrana, ali svoju svestranost nikad nije isticala. Ipak, uvijek ju je znala iskoristiti kad je trebalo," govori Brajković.
Svoj trag Olga nije ostavila samo u svijetu kulture, već i u intimnim svjetovima svojih najbližih kolega, prijatelja, poznanika i suradnika. Senka Bulić, kazališna, filmska i televizijska glumica i redateljica, Olge se sjeća kao najvjernijeg gledatelja, ne samo kazališnih predstava, već i vlastitog života.
,,Teško mi je zamisliti premijere bez Olge koju svi mi iz svijeta kulture poznajemo i susrećemo tijekom cijeloga svojega profesionalnog života. Nije joj bilo teško putovati ni na jednu lokaciju, pogledati što rade ljudi i izvan centra. Njena ljubav za umjetnike je bila neizmjerna čak kad je i lošije mislila o odgledanim predstavama. Ali uvijek se osjećala njena podrška, ljubav prema kazalištu i prema umjetnosti. Bila je naš najvjerniji gledatelj. Pratila je sve moje uspone i padove i bila uvijek podrška. I to je najvažnije,‘‘ kaže Bulić.
Podrška kazalištu
Koliko je kazalište trebalo Olgi, toliko je i ona trebala kazalištu. Glumica i redateljica Lana Barić prisjeća je se na društvenim mrežama kao kritičarke u čijim se kritikama uvijek osjećala ljubav i podrška, čak i kad su te kritike bile oštrije. Bile su duhovite, cinične, ali nikada grube.
,,Ni ljudi koji rade u kazalištu nemaju vjeru u njega kao što ju je imala Olga. Često sam se, u nedostatku vlastite, oslanjala na njenu. Fascinirala me njezina znatiželja, prisutnost, upornost i ogromna ljubav. Kazalište bez Olge niti poznajem niti mislim da ga ima,‘‘ napisala je Lana u svojoj objavi na Facebooku.
Ono što činimo za sebe umire s nama. Ono što činimo za druge ostaje i vječno je. Dokaz ovoj tvrdnji upravo je život Olge Vujović, novinarke koja je kulturno novinarstvo proživljavala na najdubljoj emotivnoj i osobnoj razini, koja je čak i u strogim kritikama zadržavala ljudskost i toplinu i koja je primjer toga kakav bi dobar novinar kulture trebao biti – zaljubljen u ono o čemu piše, čovjek u svakoj napisanoj kritici, čak i oštrijoj, profesor za kojeg se svi razredi tuku da ide na maturalac upravo s njima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....