Renata Carola Gatica: Moja će Pipi prije svega biti jako ‘cool’

Mlada argentinska redateljica iz Cordobe Renata Carola Gatica zbog ljubavi prema glumcu Deanu Krivačiću doselila je prije tri godine u Hrvatsku. Iako je neko vrijeme trebalo da se snađe u ovdašnjim kazališnim uvjetima vrlo brzo je u kazalištu &TD napravila dvije hit predstave “Argentina“ i “Ekstravagancija“, a trenutno se, prvi put u životu, uhvatila u koštac s dječjom predstavom “Pipi duga čarapa“ u kazalištu Trešnja čija će premijera biti 22. studenog.

Ljubav s Deanom počela je prije sedam godina na kazališnom festivalu u Caracasu, a iako se u početku činilo da se radi o kratkotrajnoj romansi, sada su već dvije godine u braku.

- Dean je u Caracasu predstavljao Hrvatsku, a ja Argentinu. Imali smo vruću i romantičnu festivalsku romansu i mislili da je to to, budući da smo daleko. Počeli smo slati mailove, pa ‘chatati’, a onda predstavili obitelji preko web kamere i imali ljubav preko interneta, a onda sam otputovala u Hrvatsku. Slijedeće tri godine bih dolazila u tu kad bi u Argentini bila zima i obrnuto. Tako smo imali tri godine ljeta što je bilo lijepo i puno smo putovali. No, trebali smo početi raditi, pa sam odlučila doći tu jer bi on kao glumac u Argentini uvijek bio ‘tip iz Rusije’. Završavao je Akademiju i to mu je bilo bitno jer je pokušavao upisati sedam puta i kad je napokon uspio upoznao je mene. Mislili smo, što nije potpuno istina, da je lakše da dođem ovdje - prisjetila se 31-godišnja Renata.

Ubrzo je shvatila kako je u Hrvatskoj mnogo drugačiji princip kazališne režije nego u Argentini gdje se za to, umjesto Akademije, završava fakultet.

- Mi radimo istraživanje povijesti i samog koncepta kazališta, a u Hrvatskoj se sve bazira na samo režiranje ili glumu i nema toliko teorije, semiotike, povijesti. U Latinskoj Americi širokim obrazovanjem se pokušava shvatiti da je umjetnost instrument politike za poboljšanje društva, a kazalište nije toliko zabava već manifestacija političke situacije. Ovdje sam vidjela potpuno drukčiju kulturu gdje ima mnogo više prilika za raditi, puno više novca za ono što želiš napraviti, ali glumci ne mogu raditi neke kompromise. Šokiralo me koliko je bitna diploma Akademije. Razlika između amatera i diplomiranih glumaca nije u obrazovanju, nego u mogućnostima za rad. Akademija ne pruža toliko znanja nego ti daje mogućnost da radiš do kraja karijere. Ako nemaš talent možeš ga izgraditi, ali meni je najveći šok što te Akademija nauči kako ćeš glumiti, ali ne stvara umjetnika - objašnjava redateljica.

M etafora društva

Upravo iz tog razloga tri je godine čekala do svog prvog projekta, predstave “Argentina“ koji je, kaže ona, zapravo priča o njoj u Hrvatskoj.

- “Argentina“ je metafora hrvatskog društva kroz nogometni klub koji kupi argentinskog igrača. Igrač se pokaže dobar, ali kako ostali igrači ne mogu s njim komunicirati počinju ga diskriminirati jer je neobičan, pa oni predpostavljaju da je gay i pretuku ga u svlačionici. Kroz nekoliko epizoda pokazala sam da svaki od igrača ima svoje razloge za premlaćivanje iako se ne zna tko je to učinio. Hrvatska je jako zatvoreno društvo i dobila sam priliku to i izreći. Poslije “Argentine” odlučila sam napraviti nešto i za žene i to je bila monodrama “Ekstravagancija“ sa Zrinkom Kušević - priča Renata.

Nakon ‘ozbiljnih’ predstava uslijedio je poziv iz Trešnje da režira “Pipi dugu čarapu“ jer je ravnatelj Saša Anočić poželio nekog novog s novim pristupom. Renata je prihvatila i prije mjesec dana počela s probama.

- Pipi je poznat lik mojoj generaciji iz knjige ili TV serije. No, nove generacije je ne poznaju toliko i imamo ideju napraviti novu verziju Pipi koja bi im bila bliža tako da nakon predstave, koja će im biti jako ‘cool’, požele pročitati knjigu. Želimo ih maknuti malo od televizije i dati im nešto što je zanimljivo i novo. Poštovali smo priču iz knjige, ali nisam željela da se kostimograf ili ja povedemo za serijom, pa smo se ponovo posvetili čitanju. Pipi ima narančastu kosu, ali ne nužno i pletenice u zraku. U predstavi je Pipi djevojčica koja je odrasla na brodu i okružena je ljudima koji su na jedan način plod njezine mašte. Gusar, kojeg glume pet likova, nam priča priču o Pipi, a on ju je ujedno i odgojio. Razlika od knjige je i da konj nije pravi nego hrpa smeća za koje Pipi misli da je konj. No, zato ćemo imati pravog majmuna kojeg još tražimo. Svi likovi se igraju s Pipi u brodu kako ona ne bi bila tužna što je siroče - ukratko je prepričala redateljica.

Problematične obitelji

Prije Pipi Renata nije režirala predstavu za djecu s odraslim glumcima, ali u Argentini je bila ravnateljica malog kazališta u jako siromašnom kvartu i tamo imala besplatni program za djecu kako bi ih maknuli s ulice.

- Dolazili bi u kazalište na seminar, a kasnije bi imali nekoliko produkcija gdje su glumili, izrađivali kostime, scenografiju. To je bilo divno iskustvo s djecom od šest do 17 godina, ali i teško jer ta djeca su, mahom, dolazila iz problematičnih obitelji i životnih prilika. Trebalo je paziti da idu u školu, da se klone ulice i ne postanu kriminalci - zaključila je Renata.