Redatelj Želimir Mesarić i sopranistica Branka Bretovac Vondraček dobili nagradu za životno djelo

Redatelj Želimir Mesarić i sopranistica Branka Bretovac – Vondraček dobitnici su Nagrade za svekoliko umjetničko djelovanje na poručju opere i drame koju dodjeljuje Hrvatsko društvo dramskih umjetnika.

Govoreći o radu Želimira Mesarića, iz Hrvatskog društva dramskih umjetnika kažu:

Theatrum hominis, homo universalis, veliki hrvatski kazališni redatelj, pedagog, profesor i kulturni djelatnik, precizan, odmjeren, suzdržan, mudar i staložen kao semantički poseban mu horoskopski znak, Želimir Mesarić, za prijatelje Mes, erudit i homo theatralis, filmofil, klasičar, klasični filolog i anglist, kazališnu režiju i radiofoniju diplomirao je 1972. godine na Akademiji za kazalište, film i televiziju. Prema vlastitu priznanju konzervativan, zapravo je, etimološki gledano, prema latinskome conservare (sačuvati), jedan od najposvećenijih čuvara kazališne igre i hrvatskoga kazališta.

Tri su grada odredila Želimira Mesarića kao čovjeka i kazalištarca. Zagreb, u kojemu je rođen, uz koji je povezan Mesov poseban životni stil i agramerski idiolekt, grad u kojemu se školovao i započeo profesionalno kazališno djelovanje, najprije u Zagrebačkom kazalištu mladih, a od 1975. do 1990. u Dramskom kazalištu Gavella u kojemu je bio angažiran kao redatelj i u kojemu je ostvario niz zapaženih režija: Kuzmanovića, Strindberga, Shaffera, Jančara. Kao jedan od najznačajnijih pripadnika druge postgavelijanske generacije, uz Večeka, Kunčevića, Carića, Međimorca, provodi Gavellinu teoriju o mitspielu, suigri glumca i gledatelja, poštujući glumačku sferu u kojoj kombinira tehniku, etiku i estetiku, jer bez glumca, kako često govori, nema teatra.

Od 1994. započinje pedagoški rad kao docent na Odsjeku glume Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, te u razdoblju do 1996. godine pokazuje izraziti smisao za umjetničku pedagogiju, realiziravši sa svojim studentima izvrsne ispitne produkcije.

Od 1996. do 2000. godine ravnatelj je Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, u kojemu je režirao Šenou, Cesarca, Krležu, a zatim se vraća pedagoškoj ulozi kao docent na Odsjeku glume Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje kasnije radi kao redoviti profesor sve do odlaska u mirovinu.

Režirao je i u Kazalištu Komedija, Satiričkom kazalištu Kerempuh, Glumačkoj družini Histrion, ali i u manjim kazališnim produkcijama, jednakim redateljskim nervom i žarom, a posljednjih nekoliko godina radi kao profesor na Sveučilištu Libertas sa svojim studentima i dalje stvarajući posebno mišljene i zanimljive predstave.

U drugome gradu koji je Mesarića obilježio, Osijeku, za vrijeme je Domovinskog rata, u sezoni 1992./93. bio ravnateljem Drame Hrvatskoga narodnog kazališta osmislivši repertoar netipičan za zlehudo ratno doba, a u nedavnome je listopadu u Osijeku ostvario zasad svoju posljednju režiju kojom je obilježio pedeset godina redateljskoga života, režiju scenske praizvedbe romana Jom Kipur Ivane Šojat, predstave koja progovara o nekoliko tjeskobnih slojeva ljudskih života i koja će premijeru imati dogodine u zagrebačkome HNK-u.

U trećemu gradu koji je Mesarića odredio kao redatelja, Dubrovniku, radio je na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje je s Parom napravio velike predstave: Eduard II., Aretej i Kolumbo, a u Kazalištu Marina Držića posebno je zapažena bila predstava Svršetak igre S. Becketta. Režirao je i u Varaždinu, Rijeci, Splitu, Mariboru, Celju, Ljubljani i Pečuhu.

Želimir Mesarić ostvario je i niz televizijskih režija, adaptacija djela hrvatskih pisaca, kao i adaptacija hrvatske moderne i realizma u suradnji s književnikom Jelačićem-Bužimskim. Režirao je i veliki broj radiodrama. Sveukupno, preko dvjesto režija.

Za svoja redateljska postignuća Mesarić je dobio niz nagrada, jednoga Marula, dvije nagrade Gavellinih večeri, a nekoliko puta Nagradu hrvatskoga glumišta.

Teatar je nešto što nadživi sve moguće ludosti. I to mi uvijek vraća vjeru u teatar. Teatar ne treba učiti neke velike istine i davati odgovore, nego mora postavljati pitanja. Želimir Mesarić u cijelome je svome redateljskome životu svojim maestralnim predstavama postavljao pitanja i na njih uvijek dobivao odgovore gromoglasnim pljeskom raznovrsne publike i povicima: Bravo! Iako, kao pravi životni i kazališni filozof skeptik, progovara: Neke bih predstave sigurno ponovno išao režirati. Jer, u večeri premijere kazališni đavo ti ili dođe pa ti pomogne ili te ostavi na cjedilu. Ovaj je put Mesa, s veseljem naglašavamo, stostruko nagradio. Iznimno zasluženo. Čestitamo!";,stoji u priopćenju Društva.

Branka Beretovac-Vondraček bila je više od trideset godina prvi lirski sopran Zagrebačke opere. Utjelovila je mnoge lirske operne junakinje, za što je imala sve predispozicije: srčani i topao lirski glas, iznimnu muzikalnost i atraktivan scenski izgled.

Još kao djevojčica lijepo je pjevala i nastupala na školskim priredbama. Posve prirodno, počela je studirati pjevanje i diplomirala je 1969. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi profesora Zlatka Šira. Kao odličan diplomant dobila je nagradu Franjo Kuhač. No na sceni je počela nastupati već s dvadeset godina kao studentica i stipendistica Zagrebačke opere (od 1963. do 1969). Postala je pojam mitskih uloga u operama, poput Jelene u Nikoli Šubiću Zrinjskome, s kojom je debitirala 1964. na premijeri u režiji Vlade Habuneka, te se s istom oprostila od scene na svojoj posljednjoj premijeri 1994., što je bila danas legendarna predstava u režiji Krešimira Dolenčića koja je sve do danas zadržana na repertoaru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Između je pjevala još u trima različitim produkcijama Zrinjskog na podiju matične kuće, a kritika je njezinu kreaciju hvalila riječima "Jelena iz snova – umilna, uvijek nova, mladenačka i svježa". Zaštitni znak njezine karijere ostaju Lisinskijeva Zorka u "Porinu", te Gotovčeve uloge poput Đule iz "Ere s onoga svijeta", naslovne junakinje opere "Morana" i Danice iz jednočinke "Stanac".

U svjetskom, tzv. "željeznom" repertoaru ističu se njezine tri uloge s početnim slovom M koje su iznimno važne u njezinu repertoaru: Puccinijeva Mimi u "La Boheme", Bizetova Micaela u "Carmen" i Smetanina Marica u "Prodanoj nevjesti". Tim trolistom likova gospođa Beretovac postavlja visoka mjerila, a njima pridodaje i tragična suzvučja Gounodove Margarete u "Faustu", kao i Offenbachove Antonije u "Hoffmannovim pričama". Njezin prirodno lijep glas svijetle boje i blistavih visina dolazi do izražaja i u suvremenijem stilu poput Viktorije u Kelemenovu "Opsandom stanju" ili sjajno oblikovane "hosen-role" Zdenke u Straussovoj "Arabelli". Niz uspješnih opernih interpretacija za pamćenje upotpunjuje "elizejskom" – kako je naziva kritika – Euridikom Christopha Willibalda Glucka u operi "Orfej i Euridika", kao i eteričnom Mozartovom Paminom u njegovoj "Čarobnoj fruli". Branka Beretovac-Vondraček surađivala je s istaknutim dirigentima i redateljima, osobito su je voljeli maestro Lovro von Matačić i profesor Vlado Habunek kojima je uvijek bila prvi izbor u premijernoj podjeli. Matačić ju je tražio u produkciji Beethovenove opere "Fidelio" na Dubrovačkim ljetnim igrama 1970. da pjeva Marzellinu, uz slavnu Senu Jurinac u naslovnoj ulozi.

Od mladosti je sluša i inozemna publika: kad je Hrvatsko narodno kazalište zbog obnove smanjilo svoju djelatnost i preselilo se u Dom JNA, Branka Beretovac provela je sezonu 1967./1968. u Gradskom kazalištu u Bonnu. Tamo je došao do izražaja njezin afinitet prema Mozartovu opusu; ostvarila je ulogu Ilije u Idomeneu, za koju je dobila vrijedna priznanja, a prethodno je već, u scenskoj produkciji Muzičke akademije u Zagrebu, pjevala Groficu u Figarovu piru. Nakon Bonna, otkriva je Europa, te gostuje u Ženevi, Monte Carlu, Madridu, Beču, Berlinu i Parizu. Mnoga su njezina tumačenja zabilježena na snimkama, pa u njezinom glasu možemo uživati i mi koji je nismo imali privilegiju doživjeti uživo na sceni. Ostaje trajno vezana za sredinu umjetničkih početaka i vraća se rodnom Zagrebu, uvijek privržena zagrebačkoj publici. Dobitnica je mnogobrojnih strukovnih nagrada i priznanja poput Vatroslav Lisinski, Milka Trnina i Josip Štolcer Slavenski, kojima sada pridružuje i Nagradu hrvatskoga glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području opere.

Evo tko je sve nominiran ove godine, za nagrade HDD-a.