RALPH FIENNES NA BRIJUNIMA Zrači odbojnom privlačnošću reptila kojeg se gnuša cijela publika

Jedno parkiralište u Leicesteru u rujnu 2012. godine izgledalo je kao tipična scena neke krimi serije: forenzičari u bijelim kutama s maskama i zaštitnim naočalama na licu vade iz tla kosti, među kojima i deformiranu kralježnicu u obliku slova S. Senzacionalno povijesno otkriće - pronađeni su ostaci engleskog kralja Richarda III.!

Takvom scenom počinje produkcija “Richarda III.” kazališta Almeida iz Londona, koja će od 11. do 13. kolovoza 2016. gostovati na Malom Brijunu u sklopu ovogodišnje sezone Kazališta Ulysses, posvećene 400. obljetnici Shakespeareove smrti.

Scena ubojstva

Richard III., povijesni lik, ubijen je u bitci kod Boswortha 527 godina prije nego što su mu nađene kosti, a kao dramski lik rođen je prije 424 godine, navodno 1592., kada počinje njegov put ka slavi Shakespeareova najslavnijeg negativca. Na kazališnim daskama ovoga ljeta oživio ga je Ralph Fiennes u prostoru koji je, prije nego što je sagrađeno kazalište Almeida, bilo dom Literarnog i znanstvenog društva Islingtona. Umjetničkog direktora kazališta Ruperta Goolda, režisera ove predstave, upravo je odnos literature i povijesti, pa onda i njihovo ukrštanje sa znanošću i forenzičkim istraživanjima koja su pokazala da je Richard III. umro od brutalnih i sramotnih ozljeda, inspirirali da postavi ovu predstavu.

Ralph Fiennes ne glumi Richarda III. On je potpuno transformiran u odurnu fizičku i duhovnu nakazu tiranina koji je, da bi došao na vlast, ubio svoja dva brata, nekoliko prijatelja, dvoje nećaka još djece, svoju ženu koja je bila bivša žena njegova brata... Richard aka Ralph zrači odbojnom privlačnošću nekog reptila. Nad njim se kao likom gnuša cijela publika pa nije ni čudo što su na bojnom polju mnogi svoju mržnju iskazali ubivši ga s leđa, razmrskavši mu lubanju i izbovši ga kopljima u maniri koja simbolizira sramoćenje.

Vizualno je scena Richardova ubojstva jedna od najdojmljivijih u predstavi, a ona se nastavlja završnim monologom drame, onim lorda od Richmonda, u kojem on zatvara jedno od najkrvavijih poglavlja engleske povijesti u kojemu je “Engleska dugo bila luda i ranjavala samu sebe”.

Osim eventualnih zgodnih suvremenih paralelizama na stanje engleske nacije, cijela produkcija prožeta je suvremenošću koja je jednim dijelom briljantno, a drugim vrlo plitko i neestetski ukomponirana u predstavu. Briljantna je svakako mračna pozornica od gole cigle, hrđavog metala, zemlje, stakla i zavjese od lanaca koja podsjeća na skulpturu Richarda Serre, mise-en-scène i gluma koji publici daju dojam kao da su statisti na snimanju nekog britanskog gangsterskog filma... Poput scene u kojoj Richard III. među publikom traži potencijalnog kandidata za posao plaćenog ubojice.

Kostimi su većinom dosadno moderni i djeluju kao da su na brzinu kupljeni u nekom dućanu konfekcije, a među njima su se našli i komadi poput žute vestice za kralja Edwarda IV. i nekog flekavog kombinezona kraljice Margaret koju samozatajno igra Vanessa Redgrave. Posve nepotrebne i nerazrađene reference na suvremeni život su one u kojima junaci i zlikovci iz 15. stoljeća koriste mobilne telefone da bi “primili (ili poslali) riječ”.

Pljuvačka

Osim Ralpha Fiennesa i Vanesse Redgrave, cijeli ansambl predstave, a posebno njegov ženski dio, briljantno je iskoristio intimnost malog prostora kazališta Almeida da nam dočara opake, očajne, hrabre, okrutne i tugom ili strahom ugušene likove. Oni tumaraju i pozornicom i gledalištem i toliko su nekad blizu gledatelju da pojedine scene, i zbog već spomenutog mise-en-scènea i svjetla, imaju snagu krupnog filmskog plana.

Začudno je koliko predstava uspijeva biti naturalistička, ali i najokrutniji momenti kao da ne diraju publiku - ni vrlo dobro izrežirane scene ubojstava, ni silovanje, ni neka druga inačica nasilja, ni znoj ni krv ni suze, ništa ne isprovocira reakciju publike osim jednog momenta vulgarnosti kada Lady Anne pljune Richarda III. Ne znam govori li to da živimo u vremenu koje je okrutnije i od najokrutnijeg razdoblja engleske povijesti i “rata ruža” ili da i uslijed magije kazališta znamo razlikovati lažne smrti i silovanja od prave pljuvačke.