"Radi se o neobičnom spoju neodoljivo lijepog i podnošljivo tužnog. Upravo u tom emotivnom registru promatramo obiteljska, nacionalna, klasna i svaka druga naslijeđa koja supostoje u nama", kaže nam redatelj Ivan Planinić najavljujući predstavu ‘Fafarikul‘, nastalu prema knjigama autorice i prevoditeljice Đurđice Čilić ‘Fafarikul‘ i ‘Novi kraj‘, koja će se premijerno dogoditi u HNK Zagreb. Knjige, koje autorica naziva "vedrim, slatko melankoličnim slikama, uokvirenim pomirbom i harmonijom", zbirke su crtica u kojima se isprepliću sjećanja na djetinjstvo, odrastanje i zrelost. Predstavom su se trudili kazališnim jezikom stvoriti osjećaj koji literarno dominantno prenose njezine priče.
Rasuti tekstualni predložak u predstavi je dramaturški montiran kao jedinstvena linearna priča koju pripovijedaju četiri unutarnja glasa, koje tumače Daria Lorenci Flatz, Živko Anočić, Vlasta Ramljak i Franjo Kuhar.
Anočiću, Velikom Perici iz TV serije, ovo je debi u HNK Zagreb gdje je od siječnja zaposlen, nakon višegodišnje karijere u susjednoj Gavelli. Druga sezona serije u režiji Vinka Brešana snimat će se ovo proljeće, nakon iscrpnih priprema i audicija za nova lica u novim zapletima.
Predstava će se premijerno održati 18. veljače u Tonskoj dvorani čime se, nakon ‘Zbilje‘ Tomislava Šobana, nastavljaju istraživati nove i eksperimentalne forme manjim prostorima zagrebačkoga HNK, stoji u najavi.
"Pripreme su skoro pa gotove, kolokvijalno rečeno. U sportskom žargonu, ekipa je spremna i na teren izlazimo s pozitivnom dozom samopouzdanja. Inače, posljednji tjedan proba najintenzivniji je dio svakog procesa jer se u kratkim vremenskim razmacima događaju velike promjene. Stoga se stvara prividan osjećaj ubrzavanja vremena. Iz dosadašnjeg iskustva mogu reći da je u takvim trenucima - trenucima pred premijeru, najbolje malo usporiti", kaže nam Planinić.
Rad na tekstovima Đurđice Čilić ‘Fafarikul‘ i ‘Novi kraj‘, kaže nam, podsjetio je njega i kolege i na njihova djetinjstva, a to su teme u kojima smo se svi - i glumci i članovi autorskog tima - lako prepoznali.
"Daria, Vlasta, Franjo i Živko izvrstan su glumački kvartet. Raspodjela različitih izvedbenih energija između njih četvero čini mi se gotovo optimalnom. Imaju zahtjevan zadatak istovremeno igrati četiri različita lika, ali i jedan zajednički - i u tome se jako dobro snalaze", dodao je.
Tekstove zbirke adaptirali su redatelj Ivan Planinić i dramaturginja Mirna Rustemović. Scenograf i oblikovatelj svjetla je Ivan Lušičić Liik, kostimografkinja Ana Fucijaš, skladatelj Nikša Marinović, oblikovatelj zvuka Luka Gamulin, a scenski pokret potpisuje Maja Marjančić.
Životni put 42-godišnjeg Planinića prema režiji nije baš bio uobičajen. Godinama je bio voditelj na HTV-u u Programu za djecu i mlade, diplomirao je pravo i dvije je godine radio u struci, a potom je završio režiju na ADU te je pokrenuo KunstTeatar.
U petnaest godina koliko je bio na televiziji ponajviše je bio voditelj emisija, ali se okušao i u formatima Dokumentarnog i Zabavnog programa. U svim tim projektima aktivno je sudjelovao u pisanju scenarija i osmišljavanju redateljskih rješenja, tako da ga je taj rad, osim što ga je pripremio za rad u kazalištu, na neki način i usmjerio prema kazalištu. Od prava je za režiju isto uzeo dio - strpljenje i studioznost u pristupu.
Poželi li nekad nešto od prošlih poslova ponovno raditi? "Ne. Nisam pobornik koncepta jednog zvanja i jednog zanimanja. Rad i odnos prema radu doživljavam izvan tih gabarita", iskren je.
Prva njegova režija bila je ‘Gospođica Julija‘, predstava nastala iz redateljskog praktikuma, a igrala je na studentskom festivalu u Skoplju. Nakon toga napravio je još tri režije tijekom studija koje su bile dio redovitog repertoara, ‘Elza hoda kroz zidove‘ i ‘Ponoć‘ u ZKM-u te ‘Doviđenja, djeco‘ u sklopu Eurokaza. Baš ta posljednja predstava bila je pokretač za osnivanje sasvim novog kazališnog prostora koje je danas jedna od najzanimljivijih scena u Zagrebu - KunstTeatra. Kunst je Planinić 2018. osnovao s producenticom Romanom Brajšom i glumcem Domagojem Jankovićem, a na repertoaru su predstave uglavnom mladih dramaturga, redatelja, producenata, glumaca te sve redom igraju godinama.
Planinić je pojasnio da kazalište često ima prizvuk visoke kulture te gledatelji nisu sigurni smiju li se ili ne smiju nasmijati. Oni imaju drukčiji pristup.
"Želimo da kazalište postane mjesto na kojem se konzumiraju kulturne potrebe na svakodnevnoj razini, pa birate između koncerta, kazališta ili kave s prijateljem. Da bismo to uspjeli, morali smo u pristupu kazalištu donijeti nešto novo, a istodobno ne biti hermetični, tako da nitko ne zijeva na predstavama, iako predstave na kojima se zijeva često znaju biti vrlo dobre. Time smo privukli i pop-publiku, koja je zadnjih 20 ili 30 godina odgajana na vizualnoj kulturi, dakle na stripovima, TV serijama i filmovima, i koja možda do sada nije išla često u kazalište jer nije nailazila na adekvatne teme koje bi komunicirale s njima", ispričao je.
U svega nekoliko godina djelovanja KunstTeatar koproducirao je 12 predstava koje su, osim izvedbi u Zagrebu, gostovale i u drugim gradovima te na festivalima.
"Na početku smo se znali našaliti uzrečicom da mi gradimo Kunst, a da Kunst gradi nas. Gledajući unatrag, u tome smo u potpunosti uspjeli. Izazovi s kojima se sad susrećemo mogu se sažeti u jedno pitanje, možemo li dugoročno biti financijski održivi, a pritom zadržati estetsku svježinu. Nadam se će i taj odgovor biti potvrdan", govori nam redatelj.
On i kolege željeli su izgraditi instituciju koja će prije svega afirmirati njih same jer nisu htjeli čekati da se afirmiraju kroz institucije s obzirom na to da je ulazak u njih prilično neizvjestan.
"Ovisi o puno faktora, a u konačnici se za umjetnički razvoj pokazuje i kao kontraproduktivan." S druge strane, smatra Planinić, ne treba ni prema tim institucijama biti previše kritičan jer u svima njima postoje mnogi ljudi u svim segmentima posla koji dobro i savjesno rade. Ali atmosfera u kazališnim institucijama je takva da čini taj posao tromijim jer se stvari, a to ponajprije znači plaće, uzimaju zdravo za gotovo.
"Mi ništa ne uzimamo zdravo za gotovo, mi svaki cent koji dobijemo od Ministarstva ili Grada Zagreba moramo okrenuti sto puta da bismo napravili najbolji mogući proizvod, da bi se za nas čulo i da bi nas se vidjelo. Kad bi tako s javnim novcem postupale i institucije, kad bi one bile ono što bi trebale biti, da mi učimo od njih, a ne one od nas, onda bi slika bila drugačija", govori Planinić, koji radi i u velikim institucionalnim kazalištima.
Po Planinićevom radu jasno je da ne voli norme i kazališni konzervativizam. I ova nova predstava odstupa od njih.
"U pripremnim razgovorima upoznat sam s programskom idejom da tonska dvorana HNK u Zagrebu zaživi kao eksperimentalna scena. Budući da takav, primarno nekazališan, prostor nužno zahtijeva odmak od kazališne norme za ‘Fafarikul‘ možemo reći da je, u prostornom smislu, intervencija koja afirmira ambijent", objašnjava nam Planinić, čija se strast prema kazalištu s godinama ne smanjuje.
"Ako govorimo o pravim godinama, onda sam tek u srednjim godinama, ali ako govorimo o kazališnim godinama, situacija je i optimističnija. U tom smislu još sam na početku", govori pun entuzijazma.
Svakome je jasno da je nezavisnom umjetniku teže preživjeti nego nekom zaposlenom u ansamblu. "Sve je lako kad si mlad pa i biti na nezavisnoj sceni. Puno je važnije pitanje je li rad na nezavisnoj sceni supstitut za socijalnu politiku ili ravnopravan partner institucijama. Ako smatramo da bi trebao biti ovo drugo, onda to jedino može postati ako svi oni koji su zainteresirani dubinski transformiraju kazališnu politiku", zaključuje redatelj koji ima brojne planove. Nakon ‘Fafarikula‘ čeka ga predstava ‘Don Quijote‘ u Žar ptici, a sezonu zaključuje ITD-u predstavom ‘Romeo i Julija‘.