PREDSTAVA JOVANA ĆIRILOVA

Put u Rusiju: O snazi lijeve ideje na elitnom Gvozdu

 Bruno Konjević/CROPIX
Drugo izdanje festivala Miroslava Krleža ugostilo je u petak navečer "Izlet u Rusiju", predstavu legendarnog beogradskog teatrologa Jovana Ćirilova

Milutin Milošević mladi je Miroslav Krleža (32) koji u zimu 1925. putuje u Sovjetski Savez, što je tada bio pothvat teži i rizičniji nego danas put u Sjevernu Koreju, jer tadašnja Jugoslavija ne priznaje boljševičku državu, komunistička partija je zabranjena a komunisti progonjeni.

Francuska Komunistička partija još je 1968. podržavala sovjetske tenkove na ulicama Praga, ali Krleža puno prije Sartrea vidi krv, teror i strahovladu. On se već 1925./26. usuđuje napisati ono što je vidio i čuo: lenjinovski kult ličnosti, strahovladu političke policije GPU, bezrazložne likvidacije. Sve osim Gulaga. No sve to što čuje i vidi na putu po Rusiji ne udaljava ga od ideje revolucije, jer s druge strane “sanitarnog kordona” vladaju pohlepni “bankiri”, koji crpe moć iz okrutnog raspona između “čulinečke” bijede koju Krleža prepoznaje posvuda po Europi i besramne rasipnosti povlaštene manjine.

Mladi glumci

Drugo izdanje festivala Miroslava Krleža ugostilo je u petak navečer “Izlet u Rusiju”, predstavu legendarnog beogradskog teatrologa Jovana Ćirilova, izvedenu na otvorenom, pred Krležinom vilom na zagrebačkom Gvozdu. Mladim beogradskim glumcima (uz Milutina Miloševića tu su Damjan Kecojević, Vladimir Aleksić i Marko Janketić) podršku daju Cvijeta Mesić te Boris Bakal iz Bacača sjenki. Predstava je premijeru imala lani u Beogradu, u produkciji Centra za kulturnu dekontaminaciju Borke Pavičević, jednog od uporišta antimiloševićevskog otpora u Srbiji.

Bivši admiral Vrubelj tuguje za carizmom i sanja emigraciju, gdje bi konačno bio slobodan. “Sloboda, kao sve na svijetu, relativan je pojam”, odgovara mu Krleža, rugajući mu se što misli da na Zapadu “taksi-šoferi žive slobodno”.

Ironično je što je dijalog između ljevičara Krleže i depresivnog plemića kojem tumači da se mora pomiriti s tim da je ostao bez privilegija, izveden baš na Gvozdu, u raskošnom vrtu vile zagrebačkog “bankira” Adolfa Reina. U danas i onda elitnom dijelu Zagreba bankar Rein vilu je sagradio 1928. Četvrt stoljeća kasnije, kad se klatno povijesti okrene kao i u bivšoj carskoj Rusiji, Krleža i Bela uselit će se u vilu ekskomuniciranog bankara, navodno na poziv Adolfove supruge Jelisave.

Najkrvavija kuća

Krleža je deklarirani ljevičar: u vlaku se svađa s njemačkim sindikalistima, jer je on, za razliku od njih, uvjeren da je njemačka radnička klasa u tom trenutku u stanju preuzeti vlast. No to ga ne sprečava da sjedište GPU na moskovskoj Lubjanci opiše kao najkrvaviju kuću na svijetu i da postavi pitanje je li se revolucija uopće isplatila. Je li se isplatilo proliti toliko krvi da bi Rusi, kako to izgleda putniku Krleži, svi odreda imali dobru obuću, bez one “naročito uočljive bijede kojom vrve zapadni velegradovi”? Umjesto uglađene krležijanske publike, beogradska predstava bi puno bolje pristajala Subversive Film Festivalu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 00:51