PRIVREMENI KOLEKTIV RADNIKA U KULTURI Priča o propasti Kamenskog u predstavi bez pravog redatelja

Kako bismo danas živjeli da se nismo tako olako odrekli samoupravljanja i društvenog vlasništva u poduzećima koja su naši roditelji stvarali? Bismo li i onda imali državu bez proizvodnje, 281.555 nezaposlenih, dok 70 posto zaposlenih zarađuje manje od prosječnih 5600 kuna?

Obećanje da će nam privatizacija, kapitalizam i slobodno tržište donijeti blagostanje izjalovila su se. Gdje smo točno kiksali?

Mlade nade HNK i ZeKaeM-a Silvio Vovk i Mia Biondić s kolegicama Csillom Barath Bastaić, Ivanom Krizmanić i Rominom Vitasović Lučić udružili su se s dramaturzima Ninom Gojić i Bojanom Muckom u “Privremeni kolektiv radnika u kulturi” kako bi napravili predstavu “Projekt višegodišnjeg nasada jabuka” u koprodukciji Teatra &td i udruge Kufer, koja će se večeras premijerno izvesti u Teatru &td.

Žensko pitanje

Ovo je autorsko kazalište bez redateljske zvijezde, predstava napravljena bez redatelja: glumci i dramaturzi potpisuju se kao autori predstave koja preko slučaja tekstilne industrije Kamensko kritički sagledava proces tranzicije i destruktivne deindustrijalizacije. U stvaranju su sudjelovali Morana Cerovec (kostimografija), Luka Matić (oblikovanje svjetla), Roberta Milevoj (scenski pokret), Roko Crnić (oblikovanje zvuka).

Glumice se poznaju od nezavisnog “Projekta 12/2”. “Došle smo na ideju da bismo i ubuduće mogle raditi zajedno. Generalno nas zanima žensko pitanje, u kazalištu i na tržištu. Tako smo došli do Kamenskog, ali s namjerom da priču pričamo kroz nas, ne koristeći se individualnim sudbinama radnica Kamenskog”, tumači Mia Biondić, koja je dobila najbolje kritike za ulogu u “Hinkemannu”, novoj hvaljenoj predstavi ZeKaeM-a. Ninu Gojić poznavala je s drugih projekata, Bojana Mucka sa Dubrovačkih ljetnih igara. “Našli smo zajednički jezik i prirodno nam se nametnula priča da samoupravljamo, da bez redatelja pravimo predstavu”, kaže.

Pogled iznutra

Za početak, svi su prošli tečaj šivanja kod bivših radnica Kamenskog. “Htjeli smo iznutra vidjeti kako je izgledalo propadanje tvornice”, priča dramaturg Bojan Mucko. Tečaj im je otvorio prostor istraživanja, unutar kojeg se uživljavaju u vještinu radnica i proizvodni proces koji je uništen, i to iz njihove perspektive.

“Ne zavaravamo se da smo u istoj klasnoj poziciji, mi smo privilegirani na puno načina. Ali činjenica je da je to društvo koje je dozvolilo sustavno uništavanje tvornice Kamensko isto ono koje kreše budžete namijenjene progresivnom, eksperimentalnom i istraživačkom kulturnom radu, da bi taj novac preusmjerilo u zabavu”, ističe Mucko, filozof, antropolog i vizualni umjetnik.

Opsežno istraživanje

Politički kontekst je bio ključan, o Kamenskom se ne može govoriti kao o izoliranom slučaju, dodaje dramaturginja Nina Gojić. U predstavi “Hrvatsko glumište” bila je asistent redatelja, a u “Kompleksu Ristić” dramaturg istraživač. I sada su proveli opsežno istraživanje, studiju slučaja poduzeća-modela hrvatske tranzicije.

“Kamensko je priča o sustavu, tako da smo taj sustav morali obuhvatiti vrlo precizno. Širimo perspektivu na proces tranzicije, koji je vrlo destruktivan ne samo u Hrvatskoj, nego na čitavom području bivše Jugoslavije”, kaže Nina Gojić. Bojan Mucko ističe da su se, šireći kontekst, osim na devedesete dotaknuli i teme samoupravnog socijalizma, koji im je zanimljiv ne kao polje nostalgije nego kao neostvareni potencijal, koji danas treba procjenjivati s potpuno novih razina.

“Paradoksalno je da nas se uvjerava da linearni progres tranzicije dovodi do demokracije, a činjenica je da je model radničkog samoupravljanja bio demokratičniji u odnosu na situaciju koju radnička klasa živi danas”, upozorava Nina Gojić. Osim kao temu, samoupravljanje su uveli u proces rada.

Male ribe u sistemu

“Nikad nisam tako radila, ovo mi je fenomenalno iskustvo, da i glumačka i redateljska rješenja dolaze iz kolektiva”, kaže glumica Csilla Barath Bastaić. Danas je popularno autorsko kazalište, bez literarnog predloška, gdje se redatelj potpisuje kao jedini autor.

“To je najčešće autorski projekt čitave ekipe, iako se to tako ne predstavlja. Mislim da to treba promijeniti”, kaže Mia Biondić.

“Nismo se bavili ideološkim osvještavanjem, no mislim da je jako bitno da shvatimo da smo svi male ribe unutar sistema, ali ako se spojimo zajedno, definitivno možemo biti jači od jednog Todorića”, poručuje Mia Biondić.